#59 Život na Zoom-u

Do ožujka nitko nije znao što je Zoom. Skajpali smo, mahali si preko Vibera, Messengera, WhatsApp-a hodajući ulicom ili vozeći se tramvajem. Onda se dogodio lockdown i svi smo se prebacili na Zoom. „Moraš probati Zoom, najbolji je!“, rekao mi je kolega. I jesam. Odmah.

Ispočetka sam ispijala beskonačne jutarnje kave s prijateljicom preko Zoom-a. Pa sam nagovorila užu obitelj da ga instalira te smo s vremena na vrijeme imali obiteljska čavrljanja. Na kraju sam natjerala supruga koji je cijelo vrijeme radio i javljao mi se s posla. Bilo je zabavno jer na samom početku nisam pretjerano izlazila iz stana i radila preko računala.

Zoom psihoterapija

Imala sam nekoliko seansi tjedno sa starim klijentima preko Skypa. Ostalima sam ponudila online psihoterapiju, ali većinom su rekli da će se strpjeti jer će ova situacija sigurno brzo završiti. Ne može trajati duže od dva, tri tjedna. Odlučila sam online psihoterapiju prebaciti sa Skype-a na Zoom. Činilo se logičnim. Svoj ugodni, lijepi ured s biljkama, limunadom, bombonima i decentnim mirisom lavande iz difuzora, zamijenila sam svojom radnom sobom. Potrudila sam se da klijent u ekranu iza mene vidi samo bijeli zid sa srednje velikom uokvirenom umjetničkom slikom. Trebala sam nešto što neće plijeniti pažnju, a dati će mrvicu estetike i popuniti prazninu. Oduvijek sam klijente dočekivala kao najbolje prijatelje. Bila sam sretna što sam imala priliku raditi u izuzetno lijepom prostoru u samom centru grada. I prije sam radila online. Nije to bilo ništa novo. Jednostavno bih se „spremila za posao“. Prije svake seanse obavezno  bih se pristojno odjenula, našminkala, stavila ogrlicu ili narukvicu i namirisala se omiljenim parfemom.

A onda se dogodio potres u Zagrebu. Broj poziva odjednom se znatno povećao. Počela sam raditi svakodnevno, barem nekoliko seansi. I dalje sam furala svoj profesionalni look i parfem. Pa neću valjda dozvoliti da zaudaram na gulaš koji se cijelo jutro krčkao u kuhinji!

S druge strane zrcala

Međutim, s druge strane ekrana počelo se  događati nešto što nisam očekivala. Počelo je s mačkama. Prešetavale su se po ekranu, a ponekad bi i zakunjale u nekom uglu. Zatim su se pojavila djeca. Sasvim mala i malo veća. Pokazivali bi igračke, krezubo se i sramežljivo smijali, mahnuli i nestali. Zatim su u kadar počele upadati majke, bake, supruzi, susjede i tetke. Izbjegavajući gužvu u stanu klijenti bi često uzimali laptop ili mobitel i selili se u drugu prostoriju, za vrijeme čega bih naglo dobila morsku bolest. Neki su pijuckali kavu ili čaj. Pa sam i ja sramežljivo donijela vodu. Pa svježe iscijeđen sok od voća i povrća. Kako volim sok od cikle, tako bi mi često ostajali brkovi iznad usana. Zatim je jedna klijentica donijela veliki sendvič. Ispričala se, upravo je uletjela u stan s posla, jako je gladna, nada se da mi ne smeta. Bila sam zbunjena. Vodila sam seanse uz različite zvučne kulise: bebin plač, obiteljske svađe, glazbu, zveckanje suđa. Nagledala sam se raznih interijera: kuhinja, polica, ormara, slika, prozora – svega! Najčudnije je bilo kad me kuhinja jedne klijentice podsjetila na kuhinju u stanu u kojem sam davno živjela s dečkom. Imala sam osjećaj kao da sam u vremeplovu. Kad sam već pomislila da sam sve vidjela i da je prljavo suđe u sudoperu normalni dio kulise, jedna klijentica se javila iz kreveta. Ima jaku glavobolju. Tablete ne pomažu. Nada se da je u redu što se nije presvukla iz pidžame.

Kralj je gol

Nakon nje sve se raspalo. Nitko više nije mario ni za što. Raščupane klijentice masne kose u trenirci koje se izležavaju na trosjedu ili kuhaju ručak postalo je novo normalno. Primijetila sam da ni ja više ne marim. Prestala sam se šminkati, nosila jednostavne majice, skinula nakit, jedino se još nisam odrekla parfema. Vrhunac je bio kad je tijekom jedne seanse moja kćer pretrčala rubom ekrana jer je u mojoj radnoj sobi zaboravila mobitel. Uhvatila sam se za glavu. Što radim? Ovo nije profesionalno! Naravno da sam se educirala za online psihoterapiju. Ali nitko ne mije mogao pripremiti za lockdown uslijed pandemije.

Živjela sam u krivnji i sramu kratko vrijeme, a onda se opustila. Prihvatila sam život kakav jest. Spoznala sam da mi je Zoom donio ono što moja soba za psihoterapiju u centru grada nikada neće. Dobila sam priliku upoznati ljude kakvi jesu. Bez skrivanja iza šminke, odjeće, garda, uloge, dijagnoze. Vidjela sam ih opuštene, raščupane, ogoljele, stvarne, životne. Nestalo je uštogljenosti, profinjenosti, glume, maski. Postala sam neizmjerno zahvalna na tome.

Maske

Još uvijek volim raditi uživo. Međutim, otkad postoji preporuka da je maska potrebna u zatvorenim prostorima, postalo je teško. Neprirodno. Ne osjećam se dobro. Ponekad pomislim da više volim raditi sa svojim Zoom klijentima. Barem im vidim cijelo lice, osmjeh, zube, suze, ljutnju, gađenje, drhtaj usnice, sitne bore. Vidim ih kakvi jesu svaki dan cijeli dan, a ne onih sat vremena kod mene.

Davnih dana, u vrijeme dok sam studirala psihoterapiju, online psihoterapija nije postojala. Da mi je tada netko rekao da ću raditi na taj način, imala bih mnoge argumente zbog čega je to nekvalitetno, umjetno, neprirodno, uglavnom nenormalno.

Ali život me demantirao. Bolje rečeno, Zoom je demantirao život.

NAPOMENA: Ovaj tekst izvorno je objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.