#58 Zašto su ljudi u vrijeme pandemije spremni donijeti velike, životne odluke?
Od pojave pandemije na našim prostorima znatno se povećao broj osoba koje traže stručnu pomoć. Za neke od njih to je prvi put u životu. Za druge, ponovno uključivanje u psihoterapijski tretman nakon puno godina od poboljšanja simptoma. Za treće, pogoršanje postojećih simptoma i pojačani nastavak tretmana. Simptomi se najčešće kreću od anksioznosti i depresije do stresa i posttraumatskog stresnog poremećaja.
O ovome često čitamo u medijima i vijest više nije nova i iznenađujuća.
Međutim, ima jedna grupa ljudi koja se javlja iz sasvim drugih razloga. Oni su uslijed pandemije, locdowna, izgubljenih radnih mjesta, histerije oko maski, drugog vala pandemije, povećanja bolesnih i umrlih, kampanje za cijepljenje odlučili u svojem životu promijeniti nešto drastično. Oni su spremni za velike, životne odluke. Trebaju podršku, razumijevanje i nekoga na koga se mogu osloniti u tom procesu.
Jedna klijentica odlučila se preseliti u Belgiju. Dala je otkaz na poslu na kojem je jedanaest godina bila nezadovoljna, našla posao, stan i otputovala. Sada uči novi jezik i stječe nova poznanstva. Oni koji žive u inozemstvu sa svojim obiteljima javljaju da se žele vratiti u domovinu. Žele ulagati novac u Hrvatskoj. Žele biti blizu starih roditelja i obitelji. Žele da im djeca znaju odakle dolaze. Također, poznajem ženu koja je prodala stan u gradu i otišla živjeti u vikendicu na otok. Djeca joj svaki dan putuju u školu. Poznajem i jednog otočana koji je odlučio prestati putovati na posao i iznajmio stan u gradu.
Ima ih dosta koji su shvatili da više ne žele raditi posao s kojim su nezadovoljni. Neki od njih po prvi put u životu pišu zamolbe i životopise. Neki su zatvorili obiteljske, privatne firme i našli posao u državnoj službi. Drugi su iz državne službe pobjegli u privatne firme. Štoviše, sami su ih otvorili i to usred pandemije.
Poznajem jedan par koji se razveo nakon godina neslaganja. Dugo su dolazili na psihoterapiju, pokušavali i trudili se, a onda su odjednom odlučili da to dalje ne ide. U isto vrijeme upoznala sam čak dva para koji su shvatili da je razvod bio pogrešna odluka. Ponovno žive zajedno. Njihova djeca opet imaju obitelj.
Svima je zajedničko to da su zadovoljni svojim odlukama. Štoviše, neki mi kažu da su se spasili. Da je to bila odluka života. Ponosni su na sebe jer su uspjeli skupiti hrabrost koja im je cijelo vrijeme nedostajala. Kad ih pitam, kako baš sad, najčešće nemaju odgovor na to pitanje.
Vjerujem da je kriza za neke ljude veliki poticaj da naprave što uistinu žele. Pod dojmom velikog broja umrlih, bolesnih i onih u samoizolaciji možda su shvatili koliko je ljudski život krhak. Korona napada sve bez pravila. Obolijevaju sportaši, vegetarijanci, mladi, oni dobrog imuniteta kao i oni lošeg. Umiru kronični bolesnici i oni do jučer potpuno zdravi. Bolest ima potpuno nepredvidljivi tijek i nitko ne zna kako će završiti. Ponekad se oporave umirovljenici s kroničnim bolestima, a mladi i zdravi umiru.
Čini se da nas je pandemija došla podučiti jednu stvar: rođenjem nismo dobili jamstvo da nam je beskonačni život bez bolesti i nesreće zagarantiran. Vjerujem da smo se više ili manje suočili sa smrtnosti. S tabu temom o kojoj se u društvu ne progovara. Bolest i smrt prije reda, događaju se drugima. Umiru bolesni i stari, želimo vjerovati. Naše vrijeme je još daleko. Razmišljat ćemo o tome kada dođe. Do tad ćemo živjeti svoj život, dan po dan, godinu po godinu. Istina je da zapravo nitko od nas stvarno ne zna koliko mu je dana i godina preostalo. Život ima svoje trajanje. Čini se da su neki postali svjesni da imaju samo jedan život i odlučili preuzeti odgovornost za njega. Tko kaže da pandemija nema svoje dobre strane?
NAPOMENA: Ovaj tekst izvorno je objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.