#39 Zašto ne možemo mijenjati druge?
Nerijetko se dogodi da osoba rezervira termin i kada dođe i ispriča svoju priču, ispostavi se da traži pomoć za nekog drugog. Najčešće za partnera tj. partnericu ili roditelje.
Razgovarala sam s muškarcem u četrdesetima koji je želio da njegova žena shvati da više nisu jedno za drugo i da je njihov brak mrtav. Nije mogao sam prekinuti odnos jer kad bi to spomenuo, supruga bi počela prijetiti da će si učiniti nešto nažao. Imala sam mladu djevojku koja je tražila da dečko prije braka počne raditi na sebi tj. da započne psihoterapiju. Procijenila je da ima neriješene probleme sam sa sobom i željela je da poradi na tome prije nego osnuju obitelj. Požalio mi se sin koji je silno patio jer je otac varao njegovu majku. Želio je da pomognem ocu shvatiti da uništava cijelu obitelj. Pričala sam s mladom ženom koja želi da njezinu majku nagovorim da potraži psihijatrijsku pomoć jer je očito da žena ima duševnih problema.
Svi su oni došli potražiti stručnu pomoć s dobrom namjerom, da pomognu bliskoj osobi, ali i riješe svoj problem. Nadali su se da mogu nagovoriti druge da dođu razgovarati sa mnom. Vjerovali su, da ih ja u tom slučaju, mogu uvjeriti da prihvate svoj problem te ga počnu rješavati.
Pogodite koliko je tih drugih osoba došlo k meni na razgovor! Dakako, ni jedna! Iluzija je da možemo nagovoriti nekoga tko ne vidi svoj problem da se aktivno uhvati u koštac s njime.
Žena čiji je brak gotov, a ona to ne želi vidjeti, vjerojatno je rekla suprugu da sam potraži pomoć i potrudi se spasiti brak. Dečko čija je djevojka tražila da počne raditi na sebi vjerojatno se zapitao treba li se njome oženiti kad ga ona ne prihvaća takvog kakav jest. Otac koji ima izvanbračnu vezu vjerojatno je sinu rekao da se bavi svojim životom. Majka čija kći traži da se javi psihijatru vjerojatno joj je rekla da ne zna o čemu priča jer je ona savršeno psihički zdrava.
Kako riješiti problem koji ne postoji?
Naravno, svima sam njima, nakon što sam pomno saslušala o čemu se radi, rekla kako je mala vjerojatnost da sve te osobe dođu k meni na razgovor. Čak i ako dođu, ja nemam čarobni štapić. Ne mogu „popraviti“ nemoguće. Pod nemoguće, smatram osobu koja ne vidi da ima problem pa shodno tome nema razlog niti da potraži pomoć u rješavanju nepostojećeg problema.
Zanimljivo je što svi koji su došli k meni nisu shvatili da sami imaju problem. Problem nemogućnosti suočavanja supruge sa svojom odlukom o prekidu braka. Problem neprihvaćanja druge osobe onakvom kakva jest i zamišljanjem da će postati neka druga, bolja osoba. Problem neprihvaćanja tuđih životnih odluka. Problem nošenja s mogućom majčinom psihičkom bolešću.
Sami smo odgovorni za svoje emocije
U nekoj ispravnijoj verziji priče, svi su oni mogli doći potražiti pomoć za sebe. Ali, došli su tražiti da ja riješim probleme s kojima se nisu mogli suočiti niti se nositi s njima na konstruktivan način. I to je ljudski.
Iz ove priče, dobro je naučiti lekciju – mi ne možemo mijenjati druge ljude. Možemo mijenjati samo sebe. Možemo raditi na sebi kako bismo mogli prihvatiti život koji ponekad nije ispravan, nije pošten i ne usrećuje nas. Možemo raditi na sebi kako bismo prihvatili druge ljude i njihove odluke s kojima se ne slažemo. Možemo raditi na sebi kako bismo se suočili s tuđim izbjegavanjem odluka i preuzimanjem odgovornosti za svoj život.
Jer, nisu drugi odgovorni za ono kako se osjećamo. Sami smo odgovorni za svoje emocije. Ne radi se o tome što nam drugi čine, već kako to vidimo, prihvaćamo i nosimo se s tim. Kako se nosimo sa sobom. Jesmo li u stanju prihvatiti da smo ponekad slabi, ranjivi i bespomoćni? Da smo povrijeđeni i neshvaćeni. Sami.
I znate što, kada mi uspijemo promijeniti sebe, vrlo često dogodi se čudo. Promijenit se i druga osoba kojoj smo to poželjeli.
Ukoliko imate ovakav ili sličan problem seansu sa mnom rezervirajte na https://docs.google.com/forms/d/15V0JyuZZLayBBjkwLUFTUlDgJ8H7r5J8brR_bDCqLPI/edit.
NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.