fbpx

#76 Kako prepoznati pasivnu agresiju?

Da li i vas ponekad prijatelji, kolege na poslu ili partner zbunjuju svojom komunikacijom? Čujete da govore kako se slažu i kako je sve u redu, ali duboko u sebi osjećate da tu nešto ne štima. Zbog toga se često osjećate zbunjeno, krivo i izmanipulirano. Možda ste primijetili da te osobe često koriste poštapalicu: „Da, u pravu si i potpuno se slažem s tobom, ali…“

Dok je otvorenu ljutnju vrlo lako prepoznati čak ako osoba ne kaže: „Ljut/a sam na tebe zbog ….“, s pasivnom agresijom je upravo suprotno. Osjećamo da nešto u komunikaciji ili odnosu nije u redu, ali nemamo se za što uhvatiti osim za vlastite osjećaje. A njima baš i ne vjerujemo svaki put. Ova vrsta interakcije ne ostavlja dobar osjećaj, a prečesto se s njome i ne znamo nositi. To doista nije neobično i ne trebamo se kriviti zbog toga.

Pasivna agresija emocionalni je obrazac indirektnog iskazivanja negativnih emocija umjesto direktnog, otvorenog i jasnog komuniciranja onoga što osoba osjeća. Karakterizira je to što postoji nepovezanost između onoga što osoba govori i kako se ponaša.

Pasivno agresivna osoba često iskazuje ogorčenost i protivljenje zahtjevima drugih, posebno kad je o autoritetima riječ. Međutim, ne čini to na transparentan način. Iako će se verbalno složiti sa zahtjevima pružat će otpor, odugovlačiti i namjerno činiti pogreške. Često će biti cinična, mrzovoljna i tvrdoglava. Stalno će nalaziti izlike da se suoči s određenim osobama te iskaže svoje neslaganje ili ljutnju. U situacijama kada je pasivno agresivna osoba ljuta, često će negirati ljutnju i na taj način zatvoriti komunikaciju odbijajući razgovarati o problemu. Ponekad u izbjegavanju, negiranju i ne suočavanju s problemima ima više agresije nego li u otvorenom iskazivanju ljutnje.

Pasivno agresivno ponašanje najčešće je dio nekih poremećaja osobnosti i drugih psihičkih poremećaja, ali može postojati i odvojeno.

 

Korijeni pasivno agresivnog ponašanja

Ovo ponašanje ima negativne posljedice na odnose u obitelji, ali i na posao. Ipak, pasivno agresivno ponašanje često je prisutno u svim sferama života.

Pasivna agresija se često događa kada u djetinjstvu nije bilo dozvoljeno otvoreno iskazivanje emocija, posebno neslaganja i ljutnje. Kada dijete nije smjelo roditeljima reći „ne.“ Ako osoba ima osjećaj da nema dozvolu jasno izraziti svoje emocije naći će neki drugi način kako će ih kanalizirati.

Zapravo, stati pred drugu osobu, zauzeti se za sebe, otvoriti srce i na glas reći svoju istinu vrlo je ranjivo mjesto. Otvara mogućnost da budemo povrijeđeni. Zato često idemo linijom manjeg otpora i izbjegavamo suočiti se s izvorom ljutnje ili konfrontirati se s drugima.

Iako je kod drugih vrlo teško prepoznati pasivno agresivno ponašanje, još je teže prepoznati je kod sebe. Za početak se možemo zapitati:  Izbjegavam li često ljude koji me uznemiravaju? Prestajem li razgovarati s ljudima na koje sam ljuta? Odgađam li završiti poslove kao način da kaznim druge? Koristim li često sarkazam umjesto konstruktivnog razgovora? Da li se često durim?

 

Što možete učiniti da pomognete sebi?

Vježbajte prepoznavanje emocija. Zadatak roditelja do pete godine je dozvoliti djeci puni raspon emocija. Djeca bi trebala imati sigurnost i dozvolu da su sve emocije dobrodošle. Zadatak roditelja u adolescenciji je pomoći djeci prepoznati i imenovati emocije.

Dajte sebi vremena. Ako nemate prethodno opisano iskustvo, moguće da ste u priličnom zaostatku. Možda nekoliko godina, a možda i nekoliko desetljeća. No, ne očajavajte. Mnogi odrasli nisu na „ti“ s onim što osjećaju. Najmudrije je potražiti stručnjaka koji će vam pomoći raspetljati emocionalne čvorove. Jer ono što se čini da je primjerice tuga, može biti i ljutnja, zavist, bespomoćnost i mržnja. Emocionalno istraživanje često je poput ljuštenja luka. Na površini je jedna, vidljiva, dozvoljena emocija, a skrivene su sve one koje baš i nisu dobrodošle.

Prakticirajte izražavanje sebe. Krenite od uobičajenog pitanja „kako si?“. Umjesto da po navici ispalite „dobro sam“, zapitajte se kako se stvarno osjećate. Kako se osjećate u tijelu? Kako se osjećate u srcu? I smognite hrabrosti reći to na glas. Bez obzira što tko mislio. Jednostavno riskirajte. Izražavanje sebe i govorenje svoje istine preobražavajuće je iskustvo. Kad vam to jednom postane navika, bit će vam žao što ste protratili sve te godine!

 

Napomena: Ovaj tekst izvorno je objavljena na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.

#75 Zašto ne treba donositi novogodišnje odluke?

Da li i vi svake nove godine donosite iste novogodišnje odluke? Otići na dijetu. Smršavjeti. Početi vježbati u teretani. Trčati. Na posao ići biciklom. Raditi yogu kod kuće. Smanjiti unos alkohola. Smanjiti kupovanje bespotrebnih stvari. Upisati se na slikanje ili izradu keramiku. Poraditi na odnosu s mužem. Više vremena posvetiti djeci. Na vrijeme isplanirati godišnji odmor. Naučiti nove vještine i početi ulagati novac. Popis nema kraja.

I u tome je prvi problem. Imamo prevelika očekivanja od sebe. Postavljamo si nerealne ciljeve. Čak i kad znamo koliko je navike teško mijenjati. Posebno nekoliko navika odjednom. A to je ono što si radimo 1. siječnja svake nove godine. Pokušavamo sebe pretvoriti u Idealno ja. I onda kad nas sustigne Realno ja, čudimo se što osjećamo razočaranje, sram, krivnju, tjeskobu i tugu.

Prihvaćanje sebe je put do boljeg samopouzdanja. Stalni trud na ispravljanju i popravljanju sebe vodi u ponor. Time sebi šaljemo poruku da nešto s nama nije u redu, kao da smo roba s greškom. Cilj psihoterapije nije postati savršena osoba nego prihvatiti svoje mane i prednosti, svoje svijetle i tamne strane ličnosti. Prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo. Jedino tako možemo prihvatiti i druge ljude takvima kakvi jesu. I možemo prestati od njih i sebe očekivati nemoguće.

Nova godina nije vrijeme za donošenje novog seta novogodišnjih odluka koji će se rasplinuti s dolaskom prvih zraka proljeća. Ali nova godina jest pravo vrijeme za zastati u tišini i promisliti kako o staroj tako i o novoj godini. Vrijeme mraka i hladnoće ujedno je vrijeme za svojevrsnu introspekciju i unutrašnje pospremanje.

Ovdje su neka od pitanja koja se pitam svake nove godine, a koja i vama mogu poslužiti za promišljanje. Savjetujem da uzmete olovku i papir i odgovorite na neka od sljedećih pitanja:

  1. Na čemu sam zahvalna u prošloj godini? To mogu biti osobe, stvari, navike, događaji, prilike, iskustva, putovanja i sve što vam padne na pamet.
  2. Što je to što sam prošle godine uzimala zdravo za gotovo? Mi često zdravo za gotovo uzimamo život, zdravlje, financijsko blagostanje, članove obitelji, posao koji radimo. Vjerujemo da nam to pripada, ali zapravo nije tako.
  3. Što sam to prošle godine ostvarila, a dugo sam sanjala o tome? Često zaboravimo proslaviti uspjeh, dobitak, promaknuće. Mislimo da smo se dugo vremena trudili i da je to jednostavno logički nastavak. Ne dozvolimo si osjetiti ponos, sreću i zadovoljstvo. Ne dozvolimo si proslaviti.
  4. Zahvalite se osobi koja je prošle godine vjerovala u vas. Ako imate samo jednu ovakvu osobu, imate puno. I ta osoba zaslužuje znati što osjećate prema njoj. Zaslužuje da joj se zahvalite.
  5. Ispričajte se osobi koju ste prošle godine povrijedili. Nitko nije idealan, niste ni vi. Sigurno je da ste prošle godine rekli ili napravili nešto što ste kasnije požalili. Oprostite sebi na način da se ispričate toj osobi i kažete da vam je žao. I ne samo to, ponudite popraviti štetu. Jer, samo „izvini“, nije dovoljno.
  6. Jedan cilj za sljedeću godinu. Postavljanje samo jednog cilja je realno. Naravno da ćete raditi na još nekoliko manjih ciljeva, ali vrijedno je osvijestiti koji je to jedan najveći cilj koji će zahtijevati vašu punu pažnju i energiju. Veće su šanse za uspjeh ako ostanete fokusirani na jedan veliki cilj, kojega možete podijeliti i na manje ciljeve i korake.
  7. Jedan osjećaj koji birate u novoj godini. Kada biste mogli izabrati samo jedan osjećaj, kako biste se željeli osjećati u narednoj godini? Jedan osjećaj također pomaže da se ne rasplinete nego se fokusirate na ono što je važno i što priželjkujete. To će vam biti barometar da saznate što vam je bitno u narednom periodu.
  8. Što novo želim iskusiti ili naučiti u sljedećoj godini. To mogu biti nove vještine, nove destinacije na kojima nikada niste bili, a oduvijek ste željeli, novi posao, novi sport, nova prijateljstva. Naglasak je na riječi „novo.“ Na nečemu što jako želite, ali se nikada niste usudili. Možda je sada došlo pravo vrijeme za taj iskorak. Također, zapitajte se koje podrške na tom putu imate na raspolaganju.
  9. Gdje se vidim za tri godine. Ovo pitanje daje jednu širu perspektivu za budućnost. Na osnovu njega možete provjeriti kreće li se vaš život u pravom smjeru. Također, preispituje vaš fokus, posvećenost i dosljednost. Možete se zapitati pitanja poput: Što radim? S kim se družim? Gdje živim? Kako izgledam?
  10. Pošaljite e-mail budućoj sebi. Kako za godinu dana ne biste zaboravili sve što ste napisali možete si jednostavno poslati e-mail koji ćete primiti na dan koji sami izaberete. Možete napisati i pismo sebi. Dovoljno je sebi poslati e-mail na https://www.futureme.org/.

#74 Što kada vam nije do slavlja?

Što kada svi slave, a vi ne vidite smisao u životu? Možda ste nedavno izgubili blisku osobu. Možda se brinete o kronično bolesnom članu obitelji. Možda ste i sami bolesni ili hospitalizirani. Možda ste preživjeli gubitak posla ili doma. Možda se borite sa siromaštvom i nemate djetetu za poklon. Možda ste odvojeni od obitelji i osjećate se jako usamljeno. Možda nemate dobre odnose s obitelji ili nemate obitelj. Možda se nosite s mentalnom bolešću i vrijeme blagdana i praznika svake godine podnosite sve teže. Možda ste zbog preživljene traume izgubili kontakt sa sobom. Vaše unutrašnje stanje je jednostavno u velikom raskoraku sa svime što vanjski svijet nudi. Zbog toga se osjećate posramljeno, krivo i kao da s vama nešto nije u redu.

Pročitaj više

#73 Kako se riješiti zimskog bluesa?

Mnogi ljudi u kasnu jesen i zimu postaju tromi, bezvoljni, umorni, razdražljivi i tužni. Gube interes i energiju, počnu izbjegavati ljude, osjećaju teret i slabost. Imaju potrebu za više sna i hrane. Zimski blues ima i svoje stručno ime – sezonski afektivni poremećaj. Navodni uzrok zimskom afektivnog poremećaja je što mozak proizvodi manju količinu serotonina, a povećava se prisutnog melatonina zaslužnog za spavanje.

Pročitaj više

#72 Covid – 19: Što nas kaos uči?

Jeste li i vi već umorni od neizvjesnosti i kaosa koji nam je donijela pandemija pred više od godinu i pol? Imate li osjećaj da traje predugo i muči vas što ne znate kada će završiti? Kao da se jedan loš dan pretvorio u dvadeset mjeseci? Život vam se promijenio na svim poljima? Izgubili ste sigurnost, posao, financije? Preboljeli ste Covid, imate posljedice i ne možete povratiti svoje zdravlje? Izgubili ste bliske osobe, prijatelje, kolege? Narušeno vam je mentalno zdravlje i ne možete do liječnika?

Pročitaj više

#71 Kako si dozvoliti greške i preživjeti?

Jeste li od onih koji sebi ne dozvoljavaju pogrešku? Kad se dogodi osjećate se krivo? Sramite se i kažnjavate sebe? Vjerujete kako  drugi sad misle da ste gubitnik? Zbog toga pati vaše samopouzdanje i samopoštovanje? Ne možete si oprostiti?

Ako si postavljate visoke i nerealne ciljeve, imate izraženi strah od neuspjeha, visoku samokritičnost, uvjerenje da su greške neprihvatljive te nisko samopoštovanje možda patite od perfekcionizma. U tom slučaju, pravo pitanje za vas je: Što je ono što vam kao djeci nije bilo dozvoljeno? Zaprljati haljinu. Ljutiti se. Plakati. Ne pojesti večeru do kraja. Dobiti trojku ili četvorku u školi. Odbiti natjecanje iz matematike. Izabrati slobodnu aktivnost. Izabrati srednju školu. Ili nešto treće?

Mnogo je toga što su nam branili kao djeci. Roditelji su nam sigurno često govorili „ne“ kada je trebalo i kada nije trebalo. Štoviše, oni su bolje od nas znali što trebamo. Sve je počelo kad je pedijatar u bolnici rekao mami da treba hraniti bebu svaka tri sata. Kao da je beba stroj, a ne živo biće koje se rađa s urođenim instinktom za glad. I tako mnoge majke odmah na početku izgube istinski kontakt s bebom. Jer, više vjeruju liječniku nego svojoj bebi. Ne čudi stoga, što je odnos s hranom, jedan od najkompliciranijih odnosa koji odrasli imaju.

Drugi korak su jaslice i vrtić. Socijalizacija počinje jako rano. Jede se kada je vrijeme za obrok. Spava se kada je vrijeme za spavanje. Igra se kada je vrijeme za igru. Djeca kao mala gube kontakt sa sobom. Potom to škola pošteno zapečati. Ocjene su civilizacijska izmišljotina koja je mnoge mlade koštala njihove duše. Ako tu dodamo još i pritisak koji stvaraju roditelji i vršnjaci, djetetovo samopouzdanje nema šanse. Osim u iznimnim slučajevima.

Škola stvara perfekcioniste

U osnovnoj i srednjom školi, kao i na fakultetu nikad nećete čuti da su greške u redu. Da je normalno griješiti u procesu učenja. Da najbolje učimo griješeći. Školovanje je usmjereno na postignuća i natjecanja. Učitelji vole pametne, inteligentne, sposobne, znatiželjne i samostalne učenike. Ne spada li dijete u tu skupinu, skloni su proglasiti ga sporim, nezainteresiranim, lijenim, neinteligentnim i drugačijim. Pretvorit će se u frustrirano, nesretno i nevoljeno mlado biće svjesno svojega neuspjeha. Nikad si neće oprostiti što nije pametno kao ostala djeca.

Perfekcionizmu su sklona inteligentna djeca. Ona od koje učitelji i nastavnici očekuju maksimalno. Šalju ih na natjecanja i slave njihove uspjehe. Uspoređuju drugu djecu s njima. Roditelji nagrađuju odlične ocjene i ljute se na sve manje od ocjene vrlo dobar. Ova priča nastavlja se u srednjoj školi i na fakultetu. Zabetonira se u profesionalnom životu.

Ako ste perfekcionist, može vam pomoći neki od sljedećih savjeta:

Nitko nije savršen. Nitko nije crn ni bijel. Svi smo sivi. Sazdani smo od dobrih i loših strana. Važno je osvijestiti jedne i druge te se prihvatiti takvima kaki jesmo, jedinstveni na svijetu.

Greške su dozvoljene. Griješiti je normalno, posebno u procesu učenja novih vještina. Na greškama se najbolje uči. Onaj tko nas osuđuje zbog grešaka, ima problem sam sa sobom. Možda projicira svoje strahove i neuspjehe na nas. To svakako nije vaša priča.

Smanjite očekivanja od sebe. Možda su vaši učitelji, profesori i roditelji imali velika očekivanja od vas dok ste odrastali. Međutim, sada ste odrasli i za svoje postupke odgovarate samo sebi. Nije moguće biti savršena majka, kuharica, domaćica, supruga i voditeljica tima. O takvim ženama možda čitate u ženskim časopisima, ali to je iluzija.

Dozvolite greške drugima. Sve dok ste jako kritični prema drugima, to je znak da ste jako kritični prema sebi. To znači da ne prihvaćate svoje nesavršenosti. Postavljate nerazumne ciljeve. Imate rigidne standarde. Nikad niste zadovoljni. Odlažete ili odgađate zadatke. Sve to dovodi do povećanog stresa i pregorijevanja.

Ništa nije kako smo zamislili. Planovi su savršeni scenariji u našoj glavi. Ali život ima svoj plan. Dozvolite mu da se dogodi. Život se baš kao ni ostale stvari i ljudi ne može kontrolirati. „Sve ili ništa“ u životu ne funkcionira. Život nam uvijek ponudi svoje karte. Pokušajte odigrati najbolje s njima i biti zadovoljni.

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.

#70 U potrazi za sobom

Imate li osjećaj da kroz život stalno mijenjate uloge? Na poslu ste odgovorna, ozbiljna i vrijedna osoba. S prijateljima ste uvijek veseli i nasmijani. S najboljom prijateljicom ste žrtva koja se stalno žali na težak život. Kad dođete doma pretvarate se u čangrizavu i ljutitu osobu koja stalno prigovara? Imate osjećaj da stalno mijenjate osobnost prema tome što drugi očekuju od vas. Na pitanje, tko sam, odgovarate: majka, supruga, kći, sestra, prijateljica, susjeda, studentica, djelatnica na poslu? U svakoj ulozi se osjećate mrvicu drugačije. Neke su vam draže od drugih. Kad navečer legnete u krevet i kad se zastor na kraju predstave padne, kad ostanete sami sa sobom – ne znate tko ste od svih tih osobnosti vi.

Mi smo naučili igrati različite uloge još u djetinjstvu. Brzo smo shvatili što za naše roditelje ili staratelje radi. Kad smo nasmijana, bezbrižna djevojčica. Odlikašica u školi. Vrsna plesačica ili sportašica. U svakom smislu samostalna. Djevojčica koja se ne ljuti. Starija sestra koja se dobro brine o mlađem bratu. Hrabri dječak koji ne pokazuje emocije, posebno suze. Ratoborni junak ulice koji zna obraniti sebe i mlađeg brata. Dobar matematičar, informatičar, znanstvenik i inovator. Perspektivni nogometaš. U svakom slučaju tiho, mirno i poslušno dijete koje ne zahtjeva brigu, pomoć u učenju ili stalne odlaske na informacije u školu zbog nasilja. Mi brzo razvijemo svoje antene za ono što naši roditelji očekuju od nas i što njih čini sretnima.

„Ja kažem i ti postaneš“

Tako nekako to funkcionira s roditeljima. Čujemo ih kako hvale susjedu jer lijepo svira klavir i ti za deset dana poželimo učiti svirati klavir. Trudimo se, učimo iako to možda ne volimo. Ali dijete će napraviti sve za malo pažnje, odobravanja, podrške, lijepu riječ i roditeljsku ljubav. I dan po dan, kroz godine, ukalupljujmo se i postajemo ono što drugi očekuju od njega, a zaboravljamo svoju pravu prirodu. Naučili smo da nećemo biti voljeni zbog toga tko jesmo, nego zbog toga tko postajemo.

I onda odrastemo u odrasle ljude koji isto tako jedva čekaju da mogu zalijepiti neku naljepnicu. Ja sam odvjetnica, liječnica, policajka, odgojiteljica, vozačica relija itd. I većinu dana provodimo u tim ulogama. Kada ostanemo sami sa sobom osjećamo tjeskobu i strah. Pa se tjeramo da radimo više i bolje. Postižemo veće rezultate. Takmičimo se s drugima. Uspoređujemo se s drugima. Opravdavamo se kad nismo savršeni. Osjećamo krivnju kad ne stignemo biti svima sve. I tako smo svaki dan sve dalje od samih sebe.

Kriza donosi buđenje iz sna

Neke će iz uloge „lažnog selfa“ probuditi simptomi kao što su tjeskoba, panika, agorafobija, depresija. Druge će osvijestiti životna kriza kao što su bolest, gubitak posla, gubitak bliske osobe, potres i pandemija. Čini se da nikad više ljudi nije tragalo za sobom od perioda pandemije.

Jer, uloge koje igramo donose nam korist u vidu novca ili tuđe naklonosti, ali nikad nam ne mogu donijeti ispunjenje, radost i ljubav. Osjećamo da je jedan dio nas prazan i da nešto nedostaje. Činimo sve da bismo zatomili taj osjećaj, ali on kad-tad izbije na površinu.

Razne su uloge koje igramo tijekom života. Žene često igraju ulogu žrtve, zavodnice, nesposobne osobe, plačljivice, one koja treba da se netko pobrine za nju. Muškarci češće upadaju u ulogu agresora, hladnog tipa bez emocija, dominantne osobe, ljutih šefova itd. Žene zaboravljaju pokazati muški, liderski dio svoje ličnosti. Muškarci skrivaju svoju ranjivost, nježnost i emocije. I na taj način svi smo polovična, oštećena bića.

Rodimo se kao autentična bića, potom nas roditelji i društvo modeliraju. Nekako dođemo do adolescencije kada je pritisak vršnjaka snažan i umjesto da pronađemo svoj identitet, zapečatimo ona lažni. Ostatak života provedemo tražeći autentične dijelove sebe. Putujemo izvana i iznutra jer glad za sobom je neutaživa. Tražimo se u dalekim kulturama, egzotičnim mjestima, nepoznatim religijama, drugim ljudima. I to je u redu. Putovanje do sebe je sve što nismo mi. Tek kad prođemo kroz sve te slojeve, moći ćemo doći do sebe i odahnuti. Zagrliti se iznutra. Naći svoj mir.

Prvi korak je najteži i najveći. Započeti putovanje je trećina posla. Mnogi moji klijenti pitaju me kad putovanje završava?  Nikada. Putovanje traje do kraja života. U tome je ljepota!

 

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.

#69 Što je proces žalovanja?

Gubitak voljene osobe na prvom je mjestu na popisu životnih kriza. Stoga su tugovanje i žalovanje normalne, zdrave reakcije na gubitak bliske osobe. Svatko žaluje na svoj način. Kako i koliko dugo će netko žalovati ovisi o osobi, kulturi, religiji, okolini. Ipak, tri su osnovne komponente tugovanja: gubitak, tuga i oporavak.

Pročitaj više

#68 Zašto je neke pandemija koštala duševnog zdavlja?

Povezujete li i vi svoje simptome s početkom pandemije? Nikad prije niste patili od anksioznosti, strahova, paničnih napada, depresije, nervoze, bezvoljnosti, ovisnosti? Simptomi su vam se ušuljali gotovo preko noći? Vjerovali ste da se to događa nekom drugom. Ne vidite s čim bi simptome povezali osim bolesti Covid-19?  Niste sigurno što vam se događa, ali nije ugodno. Ne pričate o tome ni s kim. Pitate se zašto se to događa? Zašto sada? Zašto vama?

Pročitaj više
Page 1 of 912345...Last »