#53 Što mi je dobro donijela korona?

Naravno da se sjećam gdje sam bila kada je u Hrvatskoj dijagnosticiran prvi slučaj korone. Sjećam se i natpisa na vratima ljekarni „nemamo maske“. Preko noći smo ušli u lockdown. Krenula je škola na televiziji. Počela sam raditi od doma. Trebala sam propusnice za drugu općinu. Maske se i dalje nisu mogle kupiti u ljekarnama pa sam nosila istu medicinsku masku danima. Bila sam sretna što sam imala cijelu kutiju tankih, plastičnih rukavica koje sam kupila za pranje prozora i wc-a. Šivala sam platnene maske. Pomno sam pratila što govori Stožer. Život mi se promijenio preko noći i morala sam naći ono dobro u njemu kako bih preživjela. Dogodile su se i dobre stvari. Pokušala sam ih pobrojati. Sigurna sam da sam mnoge zaboravila.

• Posao od kuće je moguć. Odjednom više nisam trebala biti programer ili novinar da bi moj posao od kuće postao stvarnost. Internet je tih dana često „padao“ jer smo svi bili više ili manje kući i radili preko mreže. Nisam se morala oblačiti za posao, šminkati, gubiti vrijeme na putovanje na posao i s posla, trošiti gorivo i preskakati obroke.
• Na taj način sam štedjela novac. Sjećam se da nikad nisam imala višak novaca na računu. Trošili smo samo na ono najosnovnije – hranu i režije. Manje je postalo više. Postalo je jasno da veliku količinu novaca trošim na bespotrebne stvari kao što su kava i pekarski proizvodi.
• U jednom trenu hrana iz supermarketa postala je potencijalno zaražena i opasna pa sam se okrenula lokalnim proizvođačima hrane. Od prije su mi mnogi bili poznati, ali sada sam otkrila i druge male proizvođače hrane i kozmetičkih preparata. I dalje naručujem od njih.
• Štoviše, na balkonu sam počela proizvoditi svoju vlastitu hranu i ljekovito bilje. Mojoj sreći nije bilo kraja kad je procvjetala prva biljčica. Prvi put sam uzgojila paradajz, a planiram to i ove godine.
• Bila sam sretna što mogu provesti mnogo vremena sa svojom obitelji. Nisam više cijeli tjedan živjela za vikend. Imala sam svoju obitelj za sebe svaki dan od jutra do večeri. Igrali smo društvene igre, gledali obiteljske filmove, zajedno ručali i večerali, pisali domaću zadaću i beskonačno brbljali o planovima za ljeto.
• Obnovila sam veze s prijateljima koji žive daleko ili smo se razdvojili zbog manjka slobodnog vremena. Otkrila sam Zoom. Pili smo zajedno kavu i čaj beskonačno pričajući o zaboravljenim vremenima. Napokon sam imala dovoljno vremena i za svoje roditelje. Činjenica je da se nismo družili uživo, ali smo često i dugo telefonirali te razmjenjivali fotografije iz prošlosti.
• Sredila sam albume fotografija te bezbrojne foldere filmova, tekstova i glazbe na laptopu. Napravila sam reda u stanu, pobacala sve što je višak. Oličila sam dnevnu sobu.
• Dobila sam vrijeme za svoje slobodne aktivnosti. Pogledala sam filmove koji su dugo čekali. Preslušala glazbu koju sam oduvijek željela. Pročitala sam preko nekoliko dobrih knjiga. Počela sam pisati blog za jedan web portal.
• Okrenula sam se prirodi. Bauljala sam po plažama i šumarcima gdje nikad prije nisam zalazila. Otkrila sam vlastiti kvart, poznat samo šetačima pasa. Kad su se otvorile granice među općinama krenula sam istraživati dalje. Otkrila sam mnoga pitoreskna mjesta u svojoj županiji kojima se i dalje vraćam svakog vikenda. Bila kiša, snijeg ili sunce nedjeljom sjednem u automobil i odvezem se udahnuti svježi zrak, nahraniti oči i dušu. To su postale moje oaze mira.
• Mnoge edukacije su mi odjednom postale dostupne jer su se održavale online. Srela sam ljude koje nikada ne bih imala priliku upoznati, neke i s drugih krajeva svijeta. Našla sam nove prijatelje, nove zanimacije i nove strasti.
• U poslu sam morala naći nove načine rada. Morala sam izaći iz svoje zone ugode, naučiti vjerovati tehnologiji, osluhnuti potrebe svojih klijenata i kreirati potpuno nove programe. Osmislila sam online program biblioterapije, a savjetovanja i psihoterapiju sam prebacila na Zoom.
• Smrt je postala dio života. Ne tako davno umiralo se mnogo češće nego danas. Naravno, medicina i lijekovi produžili su životni vijek. Međutim, korona mi je donijela osjećaj da neću živjeti zauvijek te ako želim živjeti trebam početi danas. Također, moji bližnji neće živjeti zauvijek i to je nekako postalo u redu.

NAPOMENA: Ovaj te tekst izvorno objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.