#40 Što je plesna psihoterapija?
„Ako pokrenete tijelo, psiha će se sama iscijeliti“, rekla je Gabrielle Roth, kreatorica metode pokreta 5 Ritmova.
Prije dvadeset godina u Zagrebu otišla sam na prvu radionicu. Skupljala sam hrabrost cijelu godinu. Imala sam silnu želju plesati i bezbroj razloga zašto ipak ne danas. Duboki očaj i osjećaj da nemam što izgubiti, odveli su me te srijede na ples. S radionice sam izašla ljuta na učiteljicu jer mi nije pokazala korake ni koreografiju. Nikako nisam mogla shvatiti što se od mene očekuje. Nisam imala koga zadiviti. Nisam imala pojma da se od mene očekuje biti ja.
U međuvremnu, odplesala sam tisuće satova, radionica, intenziva na dva kontinenta. Putovala sam kako bih plesala. Živjela da bih plesala. Radila da bih mogla plesati.
Jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila je – mogu plesati bilo gdje. U supermarketu, dok čekam tramvaj, u avionu, u maloj kabini prije pregleda kod liječnika, u uredu ako zaključam vrata na deset minuta. U hotelu između kreveta i ormara. Mogu plesati svoj strah, frustraciju, patnju, tugu, brigu, ranjivost, ljutnju. Mogu izgledati smiješno, ludo, divlje i nezgrapno. I smijem pretjerivati. Štoviše, baš mi je dobro. Dobro mi je biti ja. Bez osjećaja da sam previše ili premalo, lažne ljubaznosti i skromnosti, osjećaja da trebam zadovoljiti tuđa očekivanja, da trebam biti pristojna, nasmiješena i prihvatljiva.
Dok plešem sve lažno se topi. Postaje vidljiva moja osobna moć. Inače dobro zabetonirana inercijom, patetikom, samosažaljenjem, bespomoćnošću, i strahovima svakodnevnog života. Vjerujem da je ključ u pokretanju tijela.
Tijelo je iscjelitelj
Nervni sustav životinje koja je u opasnosti ili je napadnuta, preplavljen je kortizolom i adrenalinom. Najčešća fizička reakcija su borba, bijeg ili zaleđenost. Životinja će vrlo odmah nakon što opasnost prođe, protresti tijelo i nastaviti dalje. Ljudi će pak upasti u stanje produženog šoka, nepokretnosti i katatonije. Ostajemo zarobljeni danima i mjesecima. Osjećamo strah i kada opasnosti nema jer je strah ostao zaglavljen u našem tijelu.
Postoji nekoliko razloga zbog čega ne otpuštamo zarobljenu energiju. Prvo, većinu nas učili su da kontroliramo emocije i ponašanje. Da budemo razumni. Dječaci ne plaču. Djevojčice se ne ljute. Strah koji osjećamo je preplavljujući. Drži nas u zaleđenom stanju terora. Gubimo kontakt sa sobom, drugima, realitetom. Disociramo se.
Nakon što opasnost prođe najčešće se tješimo: „Preživio/la sam“. Peter A. Levine u knjizi Waking the Tiger – Healing Trauma piše kako bi primjerenije bilo reći: „Životinja sam koja ima sposobnost oporavka.“ Odgovor za nas leži u reptilskom dijelu mozga. Tijelo priča kroz tjelesne senzacije. Važno ga je slušati. Nastaviti se kretati kao i osjećati. Na taj način dobijemo priliku proraditi, integrirati i završiti ciklus traumatičnog iskustva. Uđemo li duboko u svoj ples, moguće je proraditi čak i neka stara iskustva zarobljena u tijelu.
NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.