#90 Psihoterapijski pogled na 5Ritmova

TEČNI RITAM

U Tečnom ritmu osjećamo prve znakove kretanja, prvi nalet energije unutar Vala. Snabdijevamo sebe iznutra dahom i energijom, uzemljenjem i ukorijenjenjavanjem s uravnoteženim stopalima koja mogu ići s tokom.

S psihoterapijskog gledišta tema Tečnog ritma je sigurnost. Osjećamo li se dovoljno sigurni da se pojavimo u prostoru? Da se pokažemo? Osjećamo li da smo dovoljno? Ima li nas previše? Premalo? Možemo li biti vidljivi? Imamo li potrebu sakriti se? Imamo li uopće pravo postojati?

Ovdje se nameću mnoga pitanja:

Kako se nosimo i gradimo odnos sa strahom i sramom? Kako možemo podržati svoje postojanje? Kako izgraditi fizički kapacitet da se uzemljimo? Možemo li ostati u tijelu i osjećati se sigurnima? Kako biti majka sebi? Kako se pobrinuti za svoje tjelesne potrebe? Jer, možda smo zaglavili u odnosu s majkom? Smijemo li postojati i ako nismo savršeni? Jesmo li zaglavljeni u crno-bijelom svijetu? Jesmo li povezani sa svojom prošlošću? Ili imamo osjećaj kontinuiteta svojega života?

U pozadini ovih pitanja je priča jesmo li kao beba bili željeni, planirani? S koliko dobrodošlice smo došli na svijet? Je li se obitelj možda nadala da će dobiti sina, a rodila se djevojčica? Koje je naše iskustvo trudnoće, poroda i prve tri godine života. Jesmo li bili dojeni, nošeni, grljeni kao bebe?

Ovo je najranjiviji ritam. Nekima je teško biti u Tečnom ritmu i jedva čekaju da počne Stakato, da se nešto počne događati. Jer, osjećati sebe (u grupi) preplavljujuće je iskustvo. Toliko jako da se javljaju dosada, frustracija, otpor, kolaps i mnoge druge obrane.

U grupi novih ljudi pitamo se ima li mjesta za nas? Što će se dogoditi ako se pokažemo? Što će biti ako nešto izgovorimo na glas? Hoćemo li biti posramljeni? Hoćemo li uopće moći nešto izgovoriti na glas u velikom krugu? Ovo je kao kad dijete prvi dan dođe u vrtić. Slijedi prilagodba na novo okruženje. Jednako kad beba dođe na svijet.

U Tečnom ritmu rađamo sebe, a ponjviše svoje Tijelo. Jer rođenje prije svega, jest tjelesno iskustvo. A život u tijelu je ono što obilježava nekoliko prvih godina života. Tečni ritam pomaže nam da se nastanimo u svojem tijelu, umjesto da zauvijek ostanemo podstanari.

Karakteristike Tečnog ritma jesu opuštenost, fluidnost, kontinuiranost, kružnice i krivulje, pokret koji se pretače iz jednog u drugi. To je hranjiva ženska energija u svima nama.

U Tečnom ritmu učimo biti majka sebi prije nego krenemo na životno putovanje.

Tečni ritam uči nas kako se prilagoditi životu, a istovremeno ostati ukorijenjeni, uravnoteženi i opskrbljeni resursima na tom putu; omogućuje nam da se nastavimo kretati čak i u onim trenucima kada se izvana život čini zaglavljenim.

Za nekoga tko se osjeća paralizirano, zaglavljeno ili nemoćno u životu utjelovljenje tijeka Tečnog ritma može biti dobar lijek.

Kao što svaki ritam ima svoj lijek, tako ima i svoju „sjenu“. Plutanje nije tijek i ljudi koji su previše fluidni, neodlučni ili prilagodljivi podjednako će patiti. Baš kao što rijeka teče prema odredištu, zdrav tijek ima smjer i svrhu, čak i ako su u tom trenutku nesvjesni.

STAKATO RITAM

Ritam Stakata rađa se iz uzemljenog, energiziranog zamaha Tečnog ritma. Smjer ovog ritma je iznutra, iz centra prema van, prema cilju.

Stakato nas uči jasnoći. Uči nas kada trebamo krenuti, a kada stati. Kada reći Da, a kada Ne. Njegova geometrija ima oblik linija, uglova, rubova, pravaca. Stakato je balans između tonusa mišića i balansa tijela, pri čemu je tonus mišića kapacitet tijela da se kreće kroz prostor.

S psihoterapijskog gledišta, Stakato je ritam života. Ritam misli, srca, rečenica. Ovaj ritam nam govori kako i oko čega je organiziran naš život. Oko čega gradimo svoj narativ, pokret, mišljenje. Postoji li ravnoteža između udisaja i izdisaja, primanja i davanja, rada i odmora. Živimo li iz centra svojeg srca ili životarimo na periferiji. Gdje leži naša strast. Govorimo li jasno svoju istinu ili igramo igrice i dramimo.

Neki od nas godinama uspješno izbjegavamo Stakato. Zato jer je to prostor u kojem smo u djetinjstvu bili povrijeđeni u odnosu s drugim važnim, bliskim osobama. To je prostor u kojem sada povrijeđujemo sebe i druge. Prema sebi možemo biti vrlo rigidni sa snažnim „moraš“ i „trebaš“ narativom. Umjesto toga važno je naći unutrašnju podršku, unutrašnjeg oca da kreiramo i manifesitramo ono što nam je važno, što volimo. Razviti kapacitet da podržimo sebe u svojim odlukama i kada je teško. Nađemo gdje leži naša moć, u čemu smo dobri.

Sjenovita strana Stakata su rigidnost, agresivnost, nemogućnost prilagodbe i povezivanja s drugima. Stakato može u našim životima generirati mnogo ljutnje, bijesa, pasivne agresije, ali i nepovezanosti i praznine.

S obzirom da je većina naših rana nastala je u odnosu s drugim važnim osobama, odnos je jedini prostor u kojem se možemo iscijeliti. Zbog toga su partnerski odnosi toliko komplicirani.

Suočavanje sa svime ovime kao i preuzimanje odgovornosti za svoj život doista može potrajati godinama i desetljećima.

Ali Stakato nas uči da nakon svakog iskustva, dobrog ili lošeg, uvijek postoji novi beat. I to je ono što nas drži i u što se zaljubljujemo u Stakatu.

RITAM KAOSA

Ritam Kaosa rađa se kad ritam Stakata preraste iz kasa u galop, sveopći tutanj bez reda i poretka.

Mnogi od nas opiru se Kaosu. To je zbog toga što nam se kaos radio u djetinjstvu. Zato ne vjerujemo da je svijet sigurno mjesto. Opiremo se vjerovati da postoji nešto veće od nas što će nas držati dok budemo padali.

Ritam Kaosa ritm je otpuštanja: fizičkih napetosti, obrazaca u tijelu, starih misli i uvjerenja, ovisnosti, odnosa, poslova, domova. Kaos je potreban da bi se nešto novo pojavilo ili stvorilo u životu. Ako želimo promjenu moramo prihvatiti Kaos. Nasuprot tome, često mu se opiremo i pokušavamo ga izbjeći pod svaku cijenu. No, ono što zapravo činimo jest da ga samo odgađamo i povećavamo njegov intenzitet te ograničavamo ili zaustavljamo svoju sposobnost da se kroz njega krećemo na podržavajući, uzemljeni i fleksibilan način.

Ono što je potrebno pustiti u ritmu Kaosa jest kontrola. Ovdje je važno prihvatiti da ništa ne možemo kontrolirati: tijelo, emocije, odnose, druge ljude, nesreće u svijetu. Prava istina je da nikada nismo ni imali kontrolu. Zato u Kaosu gradimo kapacitet za povjerenje u nepoznato. Čemu ćemo vjerovati kad svi planovi odu k vragu? Za što se uhvatiti kad se čini da nema ničeg sigurnog i stabilnog u našem životu?

Istina je da u Kaosu postoji jedna mirna, zen točka. Točka u našem tijelu. Samo ju je potrebno naći.

S ritmom Kaosa ide i puno stresa jer u našem umu ima puno prosudbe, analize, konfuzije i neodlučnosti. Koliko god mnogo informacija imali, želimo imati još. To nisu ugodna mjesta. Ne vjerujemo kaosu jer je preopsno. Teško je prihvatiti da je dobro čak i kad nije dobro. Ako je sve otišlo u pogrešnom smjeru, možda ćemo jednostavno morati donijeti neke druge odluke. Samo promjena stalna je.

Na emocionalnoj razini ritam Kaosa podržava tugu. Tuga je prirodna reakcija na gubitak i potrebno ju je proraditi umjesto da je guramo pod tepih. Ako ne možemo tolerirati da se nemamo za što uhvatiti ne možemo otpustiti tugu.

Sjenovita strana kaosa su disocijacija, fragmentacija, ekstremno, rizično, nesigurno i impulzivno ponašanje; biti opasnost za sebe i druge zbog nedostatka stabilnosti i prisutnosti u tijelu.

LIRSKI RITAM

Kad se u ritmu Kaosa prepustimo i otpustimo do kraja, oslobađa se prazan prostor za razigrane mogućnosti Lirskog ritma. „Nakon što se val razbije, ostaje nam igra u pjeni koja se smije i kotrlja ponovno prema obali.“ Kreativna energija Lirskog ritma pomaže nam ponovno otkriti i stvoriti ono što je sada potrebno. Lagani i bezbrižni spremni smo primiti iscjeljenje, radost i obilje u svoj život.

Fizička kvaliteta Lirskog ritma su prostranost, prostornost, otvorenost, zaigranost, lakoća. Ovdje imamo kapacitet da se proširimo, produžimo, budemo autentični, nježni, odrasli, procvjetamo i sjajimo. U Lirskom nema guranja, moranja i trebanja. Dovoljno je biti i disati.

U Lirskom ritmu imamo osjećaj kontinuiteta. Prošlost, sadašnjost i budućnost povezuju se u smislenu cjelinu. Ovdje imamo osjećaj pripadnosti krugu, drugim ljudskim bićima, zajednici. Nismo jedini sa svojim problemima. Ne uzmimamo sebe previše ozbiljno. U redu je i kad nije u redu. Imamo smisao za humor. Imamo kapacitet primiti i dati, nismo više zaglavljeni u bilo kojoj od tih krajnosti.

Konačno smo razvili sposobnost voljeti drugo ljudsko biće, ali i sebe. Nismo savršeni, ali smo dovoljni. Tako gledamo i na druge. Imamo jasne, odrasle odnose. Omekšali smo. Dobili smo kapacitet uživati. Kako u malim stvarima, tako i uživati kad život nije savršen.

Sjenoviti dio Lirskog ritma je odzemljenost, život u fantaziji i mašti, pretencioznost, nerealno i magično mišljenje, ne preuzimanje odgovornosti za svoj život.

RITAM DUBOKE TIŠINE

Kad smo puni Lirske kreativnosti, možemo početi osjećati i osluškivati nove oblike i figure koje se manifestiraju u našim životima. Baš kao što oblikovana glina počinje poprimati čvrsti oblik, u ritmu Duboke tišine počinjemo osjećati, produbljivati i integrirati taj novi oblik (posao, odnos sa sobom ili drugima, emocionalno stanje, uvjerenje itd.).

Duboka tišina uči nas završecima. Završavanje proizvodi puno anksioznosti bilo da se radi o zavšetku odnosa, posla, projekta, životne faze. Zbog toga možemo upasti u stupicu da stalno započinjemo nove stavri.

Emocionalno gledano završetci simboliziraju separaciju od roditelja što je razvojni zadatak adolescencije. Ipak, nije neobično da proces separacije traje cijeli život.

Smrt je konačna separacija koja plaši više od svega. Duboka tišina uči nas da se pomirimo s krajem, pa i sa smrtnošću. Da smrt prestanemo doživljavati kao neki strašni, crni ambis.

U Dubokoj tišini usporavamo, učimo nahraniti se odmaraćući se. Dozvoljavamo da bogatstvo naše cjeloživotne prisutnosti dođe.

Duboka tišina ima mnogo sjenovitih kvaliteta. Biti prazan nije Duboka tišina. U njoj ne osjećamo stres, ali ne osjećamo ni išta drugo. Zaleđeni neurološki sustav isto nije Duboka tišina, iako može izgledati tako. Ostale sjenovite strane ovog ritma su kolaps, paraliza, utrnulost, povlačenje i izolacija.

U punoj i zdravoj Dubokoj tišini osjećamo pauze kao i prisutnost onoga što smo upravo manifestirali i stvorili na kraju Vala. Prihvaćanje ciklusa života je duboko, istinsko, korjensko. Mirni smo u tome – prije nego što se pokreti sljedećeg vala počnu dizati… iznova i iznova i iznova.