#37 Pogubni utjecaj srama

Sram je jedna od najkontradiktornijih osjećaja usporedi li se učestalost pojavljivanja u emocionalnome životu i onome koliko mu se pridaje pažnja. U psihoterapiji se često radi sa ljutnjom, strahom, tugom, krivnjom ali rijetko, ako ikad, sa sramom. Ova je emocija rijetka jer se ljudi srame svojega srama. Rezultat je da sram ostaje skriven od očiju drugih, ali i od naših vlastitih očiju.

Riječ “sram” ima indo-europske korijene (skam, skem) i znači “sakriti se”. Drugim riječima: “Ne mogu te vidjeti pa ni ti ne možeš vidjeti mene”.

Sram je prirođeni afekt koji ima važnost za razvoj identiteta, svjesnosti i osjećaja samopoštovanja. Odnosi se na vjerovanje tko smo. Za razliku od srama, krivnja se odnosi na ono što smo učinili, a nismo trebali ili nismo učinili, a trebali smo.

Porodica emocija vezana za sram

Ponekad se ove dvije emocije javljaju zajedno. Razvojno gledano, krivnja se kod djeteta javlja nakon srama kad je dijete sposobno shvatiti da je njegova akcija mogla povrijediti drugu osobu. Zanimljivo je da čovjek nije jedino biće koje pokazuje sram nego to čine i neke životinje, npr. pas.

Helen B. Lewis opisala je cijelu porodicu emocija na koju se vezuje sram: poniženje, zbunjenost, nepoštovanje, umanjivanje, stigmatizacija. Sram je bazični dio osjećaja: odvojenosti, zaplašenosti, poraženosti, odbačenosti, utučenosti, indiferentnosti, bizarnosti, neobičnosti itd. Nathson još spominje: ismijavanje, omalovažavanje, prijezir, uznemirenost, žaljenje, apatiju i osramoćenost.

Sram se manifestira i fizički na mnogo načina. Osoba može skrivati pogled, pogledavati kratko, crvenjeti se, gristi usne, usiljeno se smijati, pokazivati uznemirenost, pretjerano se znojiti, držati se pognuto ili usukano. Dah se zaustavlja te se osjećamo ranjivo, izloženo, zaglavljeno, paralizirano ili u panici. Sram se može manifestirati kao neugoda ili dosada, obrana, odbijanje, preuveličavanje. Osjećaj srama interferira s našom sposobnošću mišljenja pa osoba može djelovati konfuzno, gubiti riječi ili se čak potpuno zablokirati..

Sram nastaje u odnosu

Sram nastaje u odnosu, no kasnije kad bude internaliziran, self ga je sposoban aktivirati bez obzira na druge. Sram utječe na identitet – vitalni osjećaj o tome tko jesmo pokazujući našu vrijednost i dostojanstvo.

Sram se može pojaviti u bilo kojoj točki životnog ciklusa. Međutim, postoji razlika između iskustva srama u ranom dječjem periodu i adolescenciji. Sram je u preverbalnom periodu jako povezan s osjećajem ljutnje koja može narušiti dječji osjećaj sigurnosti te izazvati brigu, strah, čak i užas. U kasnijem periodu roditelji često verbaliziraju sram, nesvjesni kakve to posljedice može imati za dijete.

Koliko ste puta čuli: „srami se, trebao bi se sramiti, sramotiš me pred drugima itd.“ Još jedan od načina je govoriti djetetu da je potpuno razočaranje za roditelje. Posramljivanje može ići i kod komparacije s drugom djecom. Učiti djecu da se uspoređuju s drugima sprječava ih da pronađu sebe. Isto je s roditeljima koji imaju želju da im dijete uspije u nekoj aktivnosti (škola, sport) pa im postavljaju svoje standarde.

Adolescencija je posebno važan dio života jer će odnosi koje imamo s važnim osobama (prijatelji, roditelji, učitelji, treneri) odrediti koliko ćemo se dobro osjećati kao buduće žene i muškarci. U vrijeme kad nam se tijelo mijenja i na neki nas način izdaje, sram je stalna pojava.

Zabranjene emocije i nedostatak srama

Izvor srama često je udružen s ekspresijom nekih emocija. U mnogim obiteljima, kao i mnogim kulturama, izražavanje emocija kao što su ljutnja, strah, tuga i ranjivost mogu biti udružene s posramljivanjem. Svaki put kad smo u dodiru s ovim emocijama automatski osjećamo sram i pokušavamo kontrolirali, sakriti emocije, ili u najmanju ruku, izvinjavamo se zbog njih.

Postoji i druga krajnost, kad osoba nema srama. To predstavlja veliki problem u odnosima jer ta osoba ne razumije što su privatnost, intimnost i osobne granice.

Obzirom da sram nastaje u odnosu, to je jedino mjesto gdje se može iscijeliti. Izlaganje sramu, malo po malo, jedini je put kako ga osvijestiti i raditi na njemu. Sram će se otopiti kada ostvarimo odnos s drugim ljudskim bićem u kojem će sram biti vrijedan tuđe pažnje, jednako kao i druge naše emocije. Rad u terapijskoj grupi, a posebno jedan na jedan s psihoterapeutom može biti dobar put.

Ukoliko imate problem s pretjeranim sramom, javite mi se na https://docs.google.com/forms/d/15V0JyuZZLayBBjkwLUFTUlDgJ8H7r5J8brR_bDCqLPI/edit.

NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.