#51 Pisanje kao terapija
Nije važno odakle ćete krenuti, sigurno ćemo doći do onoga što je ključno u vašoj priči, vrlo često govorim klijentima koji dođu na prvu seansu i pitaju odakle početi. U isto vrijeme „Nije važno odakle ćeš krenuti“ ime je sedmotjedne radionice koju sam osmislila u suradnji s književnicom Karmelom Špoljarić. Radionicu možete započeti bilo kada, potpuno je prilagođena vašim potrebama i jedina zadanost je što traje sedam tjedna.
Svatko tko je ikada pokušao napisati nešto za sebe zna koliko pisanje može biti terapijsko. Pisanje otvara nove horizonte gdje riječi jednostavno teku. Možda ih nikada ne bismo imali hrabrosti reći na glas, ali ćemo ih puno lakše napisati. Tako napisane pretvaraju se u nove životne uvide koji mijenjaju naše buduće izbore i odluke.
Zbirku kratkih priča „Babuške“ počela sam pisati dok sam se u Njemačkoj liječila od lajmske borelioze. S preko šezdeset simptoma, na rubu života, držala sam se za pisanje i nisam ispuštala tipkovnicu iz ruku. Nisam mogla hodati, jesti i spavati ali mogla sam pisati. Riječi su izlazile iz mene jedna za drugom, bez zadrške i ostatka. Knjiga je objavljena dvije kasnije u izdanju CeKaPe-a i svjedočanstvo je života prije bolesti. Dok sam bila bolesna, naime, razmišljala sam koliko volim svoj život i želim ga natrag. Pisanje mi je djelomično pomoglo u tome.
Temeljem tog iskustva, s urednicom svoje zbirke, književnicom Karmelom Špoljarić, osmislila sam individualni sedmotjedni ciklus koji se sastoji od terapijskog pisanja i online psihoterapije. U razdoblju od sedam tjedana razdoblju Karmela Špoljarić vodi vas kroz pisanje četiri priče, a ja kroz emocionalnu proradu teme tj. individualnu psihoterapiju.
Što je terapijsko pisanje?
„Znati sve svoje priče, i dobre i loše, i moći ih ispričati, vrlo je važno.“, govori Karmela Špoljarić, te nastavlja: „Izreknemo li istinu o svojoj povredi ili gubitku, mi ju prihvaćamo, ne borimo se više s njom, niti ju negiramo. Prihvaćanjem, ti događaji više nemaju nad nama jednaku moć. Jer – ta užasna stvar se dogodila. Ne možemo je vratiti unatrag i promijeniti je, ali možemo odbiti ostati zarobljeni u tom trenutku. Ono što nas zapravo zarobljava u trenutku povrede jest – osjećaj sebe kao žrtve. Želimo se osvetiti, ili smo se osvetili, kako bi se izvukli iz tog osjećaja, iz uloge žrtve u cijeloj toj priči. Kad shvatimo da osvetom nikad nećemo promijeniti ili izbrisati ono što se dogodilo, dolazi do prihvaćanja. Jer, oprostiti znači prihvatiti stvari kakve jesu. Oprostiti znači napustiti svaku nadu da je prošlost mogla biti bolja.“
Karmela Špoljarić desetak godina vodi radionice kreativnog pisanja, a pokrenula je i prvu dopisnu radionicu u Hrvatskoj „Kako početi“. U svojem radu s polaznicima susrela se u više navrata s terapijskim pisanjem, stoga je osmislila i kreativno-terapijsku radionicu „4priče.put“ u kojoj se o negativnim iskustvima progovara na novi i drugačiji način.
„Cijena ne kazivanja priče je ostanak u ulozi žrtve. Razlog kazivanja priče je da svoje breme više ne nosite sami“, naglašava Karmela Špoljarić. „Jedna od važnih odluka koju treba donijeti jest – izabrati kome ćete ispričati svoju priču. U svakom slučaju priču treba ispričati najprije sebi, a onda i drugima. Dijeleći svoju priču otkrit ćemo da postoji ključ koji nas može osloboditi iz zatvora naše povrede“, zaključuje.
Ako volite pisati i imate što, više informacija potražite na https://psihoterapija-rijeka.com/nije-vazno-odakle-ces-krenuti-program/.
NAPOMENA: Ovaj tekst izvorno je objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.