#50 Najhrabriji ljudi koje poznajem idu na psihoterapiju

Mnogo je razloga zašto ne ići na psihoterapiju i još ih je više zašto ići.

Prošli tjedan mi se javila osoba koja me pitala može li doći razgovarati sa mnom, a da mi ne otkrije svoj identitet tj. ime i prezime. Objasnila sam joj da je sve što se događa u psihoterapijskoj sobi strogo povjerljivo pa i njezino ime. Ne postoji način da itko sazna što je netko pričao sa mnom. Čak ni bilješke koje pišem nakon seanse ne sadrže puno ime i prezime. Jedini izuzetak je slučaj kada bih procijenila da je osoba opasna za sebe ili druge. Međutim, takve situacije se u psihoterapijskoj praksi u pravilu ne događaju. One su ipak nešto učestalije u psihijatrijskim ordinacijama i klinikama gdje dolaze pacijenti koji se liječe psihofarmacima.

Iako je psihoterapija postala normalna potreba, tzv. higijena duše, u teškim vremenima u kojima živimo, strah od stigmatizacije još uvijek je velik. Stigma je negativno obilježavanje osobe zbog toga što je drugačija. U ovom slučaju ima mentalni poremećaj ili bolest. Stigma nastaje na temelju predrasude koja predstavlja negativni stav utemeljen na pogrešnim činjenicama npr. da je osoba s mentalnim poremećajem ili bolešću opasna.

Iako najveći dio ljudi s kojima radim nema psihičku bolest niti poremećaj, oni ipak biraju privatnu psihoterapijsku praksu baš zbog zaštite osobnih podatka. Jednostavno ne žele biti prisutni u bolničkom sustavu kao psihijatrijski pacijenti. Javno je poznata činjenica da liječničkom kartonu u bolnici može pristupiti svatko tko ima pristup kompjuteru. Neki ljudi rade poslove u kojima bi im psihijatrijski karton ili uzimanje psihofarmaka mogli biti potencijalna prepreka, vjeruje većina njih.

Strah od ludila

Mišljenje bliskih ljudi vrlo je važno pa mnoge osobe koje dolaze na psihoterapiju to kriju od kolega, prijatelja, obitelji pa i životnih partnera. Istraživanje stavova studenata Pravnog fakulteta u Rijeci prema stigmatizaciji osoba s duševnim smetnjama (L. Miletić, F. Sokolović) govori kako se osobe koje su stigmatizirane nalaze u teškoj, za njih bezizlaznoj situaciji te su izložene društvenom neprihvaćanju, introvertiranosti i nespremnosti na aktivno sudjelovanje u društvu. Stigmatizacija je duboko povijesno ukorijenjena iz vremena kada su psihički bolesne osobe isključivane iz društva te obilježavane kao opasne i na teret drugima.

No, postoji još nešto zbog čega se ljudi boje započeti psihoterapiju, a što je možda i jače od straha od stigmatizacije. To je strah od ludila. Najveći strah koji moji klijenti imaju je da će otkriti kako s njima nešto psihički nije u redu, kako su mentalno bolesni ili kako oni često kažu, da su „ludi“. Stavljam namjerno ovu riječ u navodnike jer, što ona zapravo znači? Za svakog pojedinca, nešto drugo. Najčešće je to strah da će osoba izgubiti kontrolu nad svojim životom, da će dobiti psihijatrijsku dijagnozu i biti obilježena za cijeli život, da je zla osoba s kojom nitko ne želi imati posla, da će otkriti o sebi nešto s čime neće moći živjeti. Ovi strahovi su najčešće neopravdani. Oni su zapravo fantazije.

Nitko nije idealan

Svi imamo dobre i loše, crne i bijele dijelove svoje osobnosti. U pravilu, svi smo sivi. Cilj psihoterapijskog procesa je upoznati sve dijelove sebe, prihvatiti ih i sprijateljiti se s njima. Svrha je razumjeti sebe kako bismo se u svojoj koži osjećali doma. Najslobodniji smo kad smo autentični, kada smo dovoljno samopouzdani da se ne moramo skrivati iza mnogobrojnih maski i uloga. Zapravo, ljudi koji idu na psihoterapiju, najhrabriji su i najsretniji koje poznajem.

Oni koji je izbjegavaju, izbjegavaju susret sa sobom. Stavljajući probleme pod tepih riskiraju da nakon nekog vremena jednostavno emocionalno puknu od pritiska. Ili razviju niz neugodnih fizičkih ili psihičkih simptoma zbog kojih će se morati javiti liječniku, a onda možda i psihijatru.

Obračunajte se sa sobom dok su problemi mali, jer jednom kada narastu, bit će puno teže suočiti se sa sobom i ispraviti kaos koje su potisnute emocije prouzročile u vašem i životu vama najbližih.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.