#27 Kuda idem?

„Najvažnija stvar koju možemo dati svojoj djeci su korijeni i krila.“

Odgovori na pitanja „odakle dolazim?“ i „tko sam?“ uveliko utječu na odluke i izbore koji odgovaraju na pitanje „kuda idem?“ To pitanje odnosi se na viziju nas kakvi želimo biti u budućnosti. Kojim poslom se želimo baviti? Kakvog partnera/partnericu biramo? Želimo li imati obitelj ili ne? Kako ćemo provoditi slobodno vrijeme? Koliko ćemo zarađivati novaca i na što ćemo ga trošiti? Želimo li ulagati u sebe ili vanjske, materijalne stvari?

Svakodnevno donosimo brojne izbore i odluke, a da toga nismo svjesni. Donosimo ih na nesvjesnoj razini i ne razmišljamo o njima. Što izabiremo za hranu? Meso, vegetarijanstvo, frutarijanstvo, sirovu ishranu? Gdje želimo živjeti? U rodnom gradu, na selu, u metropoli, na drugom kontinentu? Što želimo odijevati? Markiranu odjeću, posebno za nas krojenu odjeću, robne marke? Ili se želimo oblačiti u second hand shopovima i buvljacima? Kako odlažemo svoj otpad? Recikliramo li ili smo ravnodušni prema planeti na kojoj živimo? I, ako nešto jako želimo, zbog čega nam to ne uspijeva?

Korijeni nam daju stabilnost

Naša primarna obitelj određuje mnoge naše nesvjesne izbore. Da li smo naučeni na financijsko blagostanje ili smo živjeli u prosječnoj radničkoj obitelji? Ili smo odgojeni u samohranoj obitelji gdje je majka jedva sklapala kraj s krajem? Jesmo li išli u jaslice i vrtić? Kakvu smo osnovnu školu pohađali? Malu ili veliku? Nije jednako ako smo polazili kombinirani razredni odjel sa sedam učenika od prvog do četvrtog razreda ili nas je je prvom osnovne bilo skoro trideset. Nije isto jesmo li naučili graditi prijateljstva još u vrtiću ili smo oduvijek bili usamljeni. Jesmo li živjeli u maloj ili velikoj, proširenoj obitelji s djedovima, bakama, stričevima, ujnama i tetama?

Neke stvari koje smo dobili od svojih roditelja nije moguće promijeniti. Npr. boju očiju, visinu, tjelesnu konstituciju, broj cipela. Međutim, s njima smo naslijedili i mnoge životne obrasce i tzv. životni skript. To je jedan sveobuhvatni stav koji imamo o životu. Da li vjerujemo da je život težak ili je život igra? Da li je posao robijanje ili zabava? Imamo li dovoljno novaca, ljubavi i zdravlja u životu? Ili se čini kako ničega nema dovoljno? Mislimo li da su ljudi dobri ili zli? Možemo li im vjerovati? Je li čaša do pola puna ili prazna?

Rastavi pa sastavi

U procesu individualne psihoterapije jedan dio vremena bavimo se tzv. razvojnim istraživanjem. Ovdje istražujemo rane izbore i odluke te rane obrasce, kako bi dobili uvid kako oni oblikuju naš sadašnji život. Tek kada dobro istražimo taj dio i kada prihvatimo svoju prošlost, svoje roditelje, gubitke, zasluge –  moći ćemo raditi drugačije, bolje i kvalitetnije izbore. Najprije ćemo ih testirati u sadašnjosti, a onda ćemo moći birati i tko želimo biti u budućnosti.

Ne možemo očekivati bolji rezultat ako stalno ponavljamo iste stvari. Svaka promjena je teška, a posebno promjena stavova, vrijednosti i ciljeva. Zbog toga je psihoterapija proces u kojem najprije moramo raslojiti stari. Uz vodstvo profesionalca, trebamo na neki način presložiti cigle od kojih je kuća sagrađena. Zidove najprije trebamo rastaviti, ciglu po ciglu, a onda ponovno složiti. Ciglena kuća nikad neće biti betonski neboder niti će kuća od drva postati futuristička vila s bazenom. Međutim, svaka za sebe će ispuniti veći potencijal, zabljesnuti ljepotom, mudrošću i čvrstinom. Nije li to mnogo? Ukoliko sebe ne uzmemo previše ozbiljno, usput je moguće i dobro se zabaviti!