#60 Kako pomoći zatočenicima u domovima za stare i nemoćne?
Prošlog je tjedna društvenim mrežama kružila šokantna fotografija iz jednog hrvatskog doma za stare i nemoćne. Imala sam nesreću vidjeti je još necenzuriranu. Zaledila sam se. Ostala bez daha. Ne ulazeći u to tko je i zbog čega snimio fotografiju, osupnuta sam činjenicom da se ta fotografija dogodila. Dogodila se u vrijeme pandemije kada je većina domova zatvorena za posjetitelje.
Moja baka ima devedeset i dvije godine. U dom za stare i nemoćne primljena je početkom lipnja. Od tada za nju traje izolacija. Za one primljene ranije, u tom domu izolacija traje već punih devet mjeseci. Iako Stožer civilne zaštite nije čitavo vrijeme branio posjete rodbine, ovaj privatni dom zabranio je ulazak posjetitelja čak i u dvorište. Tek nekoliko puta mojoj majci dozvolili su da s bakom priča s ulice. S obaveznom maskom na licu. Pitala je za objašnjenje. Nije ga dobila. Štoviše, rekli su joj da je najbolje da dolazi što rjeđe jer je svojim dolaskom uznemirava. Naravno, nije ih poslušala. Još nekoliko puta bilo joj je dozvoljeno pričati s bakom s ulice.
Baka, obiteljska vizionarka nikada nije otišla s otoka. Čitavog života naporno je radila. Stvorila bogatstvo svojim rukama. Najprije je otvorila prvu šivaonu posteljine, zatim pansion za turiste pa restoran. Usporedo se brinula za stotinjak ovaca. Svaka je imala ime. Njezin bi se sir u selu rasprodao prvi, a skuta se naručivala danima unaprijed. Premještala je ovce iz ogradice u ogradicu i muzla ih ujutro i predvečer – po kiši, buri, jugu, zvizdanu, posolici i neveri. U komadiće škrte zemlje zabadala je sjeme paradajza, peršina, paprike, krastavca. Iz svake „buže“ raslo je nešto, barem cvijeće. Penjala se po stablima, skupljala bademe, kruške, smokve, dud. Preskakala ogradice i skakutala kao srna. Brala masline, čistila ribu koju je djed lovio. Žena ratnica. Divlja žena.
Baka se u posljednje vrijeme više nije bila u stanju brinuti za sebe. Fizički više-manje zdrava, počela je zaboravljati osnovne stvari; da li je noć ili dan, koja je godina, kada isključiti vatru na štednjaku. Imala je preko nekoliko mini moždanih udara i ponekad nije poznavala ni vlastitu djecu. Mislili smo da će u domu biti sigurnija, netko će brinuti o njoj. Nismo računali na pandemiju. Mi koji smo na Otoku samo ljeti, nismo je vidjeli preko godinu dana. Beskonačno se veselila unucima i praunucima. Nadala sam se kako ćemo i ovo ljeto sjediti na klupici ispod velikog stabla u sredini dvorišta i slušati njezine priče iz djetinjstva. Međutim, dom je cijelo ljeto bio zatvoren za posjete i tako je ostalo i ove jeseni. Osim mame, nikog nisu puštali blizu, čak ni u dvorište.
Možda i vi imate majku, oca, baku, djeda, strica ili neku drugu dragu osobu zarobljenu u domu. Nitko ne priča o tome kolika je psihička patnja koju proživljavaju najranjiviji taoci pandemije. O tome se šuti.
Donosim pet savjeta kako pomoći njima i sebi u ova teška vremena:
- Nabavite im mobitel. Postoje modeli s velikim tipkama koje podsjećaju na bežični, fiksni telefon, namijenjeni starijih osobama. Osjećaj da vas u svakom trenutku mogu nazvati i razgovarati smanjit će osjećaj izolacije. Ako oni ne znaju ili ne vide tipkati, zovite vi njih. Svakodnevno. Najbolje, uvijek u isto vrijeme. To će im dati osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Nije li to ono što svi trebamo?
- Donesite im stare albume fotografija. Starije osobe često se ne mogu sjetiti što ste pričali prije pola sata, ali se jako dobro sjećaju svojega djetinjstva. I ne samo fotografije, donesite im njihovu omiljenu šalicu za kavu ili čašu iz njihove kuhinje, omiljeni predmet, nešto što ih čini ispunjenima i potiče im sjećanje na sretne dane. To može biti i najdraža marama, papuče, omiljeni keksi ili voće kojega nema u domu. Dajte im do znanja da vam je stalo do njih i da fizička distanca ne mora značiti socijalnu distancu.
- Tražite da ih smjeste u sobu s komplementarnom osobom. Moja baka je prve mjesece provela u sobi s nepokretnom ženom koja je samo spavala i ništa nije Usamljenost je bila nepodnošljiva. Zvala bi nas i plakala kako žena na susjednom krevetu ne želi razgovarati s njom. Ne voli je, a ona ne zna zašto. Baki su riječi sve što joj je ostalo. Sluh, vid i razum davno je izgubila. Srećom, bilo je ljeto i štićenici su se mogli družiti u dvorištu. Otkad je zahladilo, baka je bila osuđena na svoj sobičak. Inzistirali smo da je premjeste. Živnula je otad joj je cimerica pokretna, živahna mještanka koja voli pričati. Brbljavo društvo u domu velika je stvar!
- Objasnite im da ne smijete dolaziti zbog pandemije. Važno je da znaju zbog čega ih ne posjećujete. Da to nije zbog toga što ne želite, već zato što ne smijete. Moja baka ponekad zaboravi da je pandemija. Ne razumije kakve su to epidemiološke mjere na snazi. Iako svakodnevno gleda televiziju, slabo čuje, a još manje razumije. Kratkotrajna memorija nije joj jača strana. Često zaboravi na pandemiju. Kad shvati o čemu se radi, jako se preplaši i počne plakati. Imajte razumijevanja. Objasnite im ako treba i nekoliko puta u danu i utješite ih. Stari ljudi su poput djece.
- Iznenadite ih poklonima. Uskoro će Božić, a božićni blues je dobro poznata stvar. Pošaljite im paket pun poklona. Ne treba to biti ništa veliko. Sve veliko su već dobili u životu. Neka praunuci nacrtaju crteže ili napišu pisma. Stavite im u kutiju čokoladu, sok, omiljene časopise, obiteljske fotografije i sve što bi ih moglo razveseliti. Ako vi ne možete k njima, paketi mogu!
NAPOMENA: Ovaj tekst izvorno je objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.