#47 Hoće li mi odlaskom na psihoterapiju biti bolje?

Uznemireni ste, tjeskobni, roje vam se crne misli, nemate volju ni za što, ne spavate dobro, imate problema s apetitom? Preplavljeni ste emocijama, gubite koncentraciju, ne možete donijeti odluku, stalno se svađate s partnerom? Svejedno mislite da problem trebate riješiti sami? Vjerujete da ste dovoljno snažni. Izvući ćete se sami iz ovoga, kao i bezbroj puta do sada. Kako je došlo, tako će i proći. Povjerit ćete se prijateljici ili majci. Odlazak stručnjaku je samo za slabiće. Preskupo je. Nitko vam ne može pomoći bolje nego vi sami sebi. No, da li je to baš tako?

Pa i nije. Vjerujem da više vrijedi otići na jednu pravu psihoterapijsku seansu i porazgovarati s neutralnim stručnjakom, nego se beskonačno vrtjeti u krug i mučiti sebe i svoje bližnje. Zbog toga što vaši bližnji imaju zajedničku povijest s vama, moguće je da će vam reći ono što želite čuti ili ono što bi oni napravili na vašem mjestu. Možda vas neće shvatiti ozbiljno, a moguće je da će samo odmahnuti rukom i započeti priču: „Ali ja, zamisli kako je meni dok …“ Štoviše, razgovor s bližnjima mogao bi vas koštati poveće frustracije.

Kad se suočite s problemima osobne prirode, važno je da znate kojeg točno stručnjaka trebate. Klijenti često dođu k meni duboko razočarani što su od psihijatra dobili psihofarmake. Kažu da to nisu očekivali. Vjeruju da im lijekovi nisu potrebni. Potreban im je samo razgovor. Ako trebate iskren razgovor, onda doista trebate psihoterapeuta, a ne psihijatra. Ako psihoterapeut procijeni da to nije dovoljno, ne brinite, uputit će vas psihijatru.

Dakle, važno je znati da je strogo povjerljivo sve što pričate na psihoterapijskoj seansi. Drugo, psihoterapija je proces, zapravo putovanje. Često je uspoređujem s plovidbom brodom. Ponekad se već nakon jedne seanse možete osjećati bolje. Razjasne vam se stvari, problem pogledate iz nekog drugog ugla, dobijete vrijedne uvide i ohrabreni ste donijeti pravu odluku. Ponekad je ipak potrebno malo više rada. Nekoliko seansi, nekoliko mjeseci, ponekad čak i godina.

Ne postoji način da predvidim koliko će nečija psihoterapija trajati. Ponekad mislim da sam do penzije zaglavila s nekim klijentom, a on razriješi situaciju u doslovno tri seanse. Uvijek mi je drago zbog toga. Smisao psihoterapije nije da je dolazite beskonačno, već da odrastete i sazrete, kako biste se mogli sami nositi sa životnim problemima. Zapnete li ponovno, uvijek možete doći na jednu, dvije seanse te nastaviti dalje sami.

Psihoterapijski proces je ponekad dosadan. Kao za prave bonace, ništa se ne događa. Ponekad zapuše vjetar i ponovno krenete putovati, brže ili sporije. Ponekad zapuše u krivom smjeru i čini se da nazadujete. Ponekad se iznenada digne velika oluja i nemate pojma gdje vam je glava, a gdje noge. I onda sve ispočetka.

Doista, ima dana kad će vam se činiti da ne napredujete, da stojite na mjestu. I ima dana kad će vam se činiti da se utapate u problemima. To jest tako jer je psihoterapija proces. Kada se jednom pokrene,  proces uvijek ide dalje. Čak i onda kad prestanete ići na psihoterapiju. Kad već zaboravite da ste ikada išli na psihoterapiju. Ponekad ćete s godinama odmaka shvatiti što je vaš psihoterapeut u prošlosti želio reći, a vi ga nikako niste razumjeli. Jednostavno će stvari sjesti na svoje mjesto, kada dođe vrijeme za to.

Ono što uložite u sebe zauvijek je vaše. Nitko i ništa vam to ne može ukrasti. Za razliku od toga, novac potrošen na nove cipele ili torbicu jednom će nestati zajedno s njima. Iznosit ćete ih ili će jednostavno izaći iz mode.

Ako ste se pronašli u problemima s početka teksta ili imate neke slične, pitanje nije da li psihoterapija djeluje, nego kako to da već niste krenuli?

 

NAPOMENA: Ovaj tekst izvorno je objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.

Sviđa vam se članak? Pretplatite se na newsletter i sve novosti Vam stižu u inbox.