„Tebi to ne treba. Nisi luda. To je za mentalno bolesne. Trošiš novac da ti netko ispire mozak. S tobom je sve u redu. Samo se moraš posložiti u glavi. Nitko ti ne može pomoći, osim tebe same. Zašto bi ti išla na psihoterapiju? Sve imaš u životu.“ Ovo su samo neki od komentara i pitanja koje okolina postavlja mojim klijentima kada im oni nakon tri, četiri seanse priznaju da idu na psihoterapiju.
„Svako putovanje počinje prvim korakom.“
Ovaj kratki Vodič za psihoterapiju napisan je s namjerom da početnicima olakšam stresnu situaciju dolaska na prvu seansu.
Znam da je bilo potrebno mnogo hrabrosti da ugovorite termin i napravite taj važni korak. Neki od vas su dugo čekali, ponekad i godinama. No nakon ovoga koraka, sve bi zapravo trebalo biti lakše.
Sigurno ste čuli izreku: “Ono što kažeš o drugima, ne govori ništa o njima, već o tebi.“
Ili ste barem jednom slušali prijateljicu kako za drugu osobu govori da je sebična, lijena, manipulativna, egoistična, lažljiva itd. I dok slušate, postaje vam jasno kako ona upravo opisuje sebe. Pitate se kako je moguće da nije toga svjesna. No, istina je da nije i ne može biti.
U početnim fazama veze najčešće prevladava zaljubljenost. Partneri se nerijetko jedno drugome pokušavaju predstaviti u najboljem svjetlu. Normalno je da jedno drugo idealiziraju. No, idealizacija zamagljuje vid. Faza „slijepe“ zaljubljenosti može potrajati godinama. No, kad jednom prođe ova faza ružičastog balona, nastupa nova, puno izazovnija koju treba prevladati kako bi odnos dvoje ljudi nastavio rasti.
Normalno je da su djeca ovisna o roditeljima, emocionalno i na svaki drugi način. Adolescencija je razvojni period kada djeca vježbaju separaciju od roditelja, nalaze svoj identitet i konačno se odvajaju. Da bi se to dogodilo, osoba mora naučiti preuzeti odgovornost za brigu o sebi – fizički, emocionalno, mentalno i financijski. Ponekad se to događa tek u tridesetim godina, i to je u redu. Svatko ima svoje vrijeme.
Međutim, ponekad se događa da osoba uspijeva dosegnuti svoju fizičku i financijsku zrelost, ali ne i emocionalnu. Ovo nije vidljivo na prvu, i lako se naći u partnerskom odnosu s emocionalno ovisnom osobom.
Jeste li se ikada osjećali kao da ste emocionalno, mentalno i fizički iscijeđeni? Kao da nemate više što za dati? Svaki dan vam se čini lošim? Dok obavljate zadatke osjećate se potpuno prazno? Što god učinili, ne vidite smisao? Izgubili ste interese koje ste prije imali, ravnodušni ste, beznadni i bespomoćni? Niste više u stanju odgovoriti na zahtjeve svakodnevnoga života.
Svi više ili manje strepimo od neuspjeha zbog prošlih negativnih iskustava, kako onih u djetinjstvu tako i u odraslosti. Razvijamo razne obrambene mehanizme kako bi se obranili od loše slike o sebi. Perfekcionizam, potreba za kontrolom i lažni self neki su od njih. Međutim, na posrtanja, padove i prepreke s vremenom se naviknemo. Mali neuspjesi postanu normalni dio našega života. O strahu od neuspjeha puno se govori, razgovara i piše. Međutim, što je sa strahom od uspjeha?
Da li i vas ponekad prijatelji, kolege na poslu ili partner zbunjuju svojom komunikacijom? Čujete da govore kako se slažu i kako je sve u redu, ali duboko u sebi osjećate da tu nešto ne štima. Zbog toga se često osjećate zbunjeno, krivo i izmanipulirano. Možda ste primijetili da te osobe često koriste poštapalicu: „Da, u pravu si i potpuno se slažem s tobom, ali…“
Da li i vi svake nove godine donosite iste novogodišnje odluke? Otići na dijetu. Smršavjeti. Početi vježbati u teretani. Trčati. Na posao ići biciklom. Raditi yogu kod kuće. Smanjiti unos alkohola. Smanjiti kupovanje bespotrebnih stvari. Upisati se na slikanje ili izradu keramiku. Poraditi na odnosu s mužem. Više vremena posvetiti djeci. Na vrijeme isplanirati godišnji odmor. Naučiti nove vještine i početi ulagati novac. Popis nema kraja.
Tridesetogodišnja Maja došla je prvi put na psihoterapiju. Sjela je preko puta mene, pogledala me velikim, zelenim očima i počela plakati. Plakala je dvadesetak minuta i potrošila mnogo papirnatih maramica. To je scena koju vrlo često viđam na prvoj seansi. Kad se malo smirila, Maja mi je ispričala o problemu, zapravo traumi koja je prati od šesnaeste godine i o kojoj ni s kim nikad nije razgovarala. Kad sam je upitala kako si pomaže, rekla mi je da pomoć traži na društvenim mrežama, čitajući edukativne tekstove iz psihologije. Na žalost, shvatila je da joj ne pomažu. Zapravo, često osjeća još veću konfuziju. Za mene je njezino iskustvo očekivano, ali ona je bila vrlo razočarana.