Mnogi ljudi u kasnu jesen i zimu postaju tromi, bezvoljni, umorni, razdražljivi i tužni. Gube interes i energiju, počnu izbjegavati ljude, osjećaju teret i slabost. Imaju potrebu za više sna i hrane. Zimski blues ima i svoje stručno ime – sezonski afektivni poremećaj. Navodni uzrok zimskom afektivnog poremećaja je što mozak proizvodi manju količinu serotonina, a povećava se prisutnog melatonina zaslužnog za spavanje.
Jeste li od onih koji sebi ne dozvoljavaju pogrešku? Kad se dogodi osjećate se krivo? Sramite se i kažnjavate sebe? Vjerujete kako drugi sad misle da ste gubitnik? Zbog toga pati vaše samopouzdanje i samopoštovanje? Ne možete si oprostiti?
Ako si postavljate visoke i nerealne ciljeve, imate izraženi strah od neuspjeha, visoku samokritičnost, uvjerenje da su greške neprihvatljive te nisko samopoštovanje možda patite od perfekcionizma. U tom slučaju, pravo pitanje za vas je: Što je ono što vam kao djeci nije bilo dozvoljeno? Zaprljati haljinu. Ljutiti se. Plakati. Ne pojesti večeru do kraja. Dobiti trojku ili četvorku u školi. Odbiti natjecanje iz matematike. Izabrati slobodnu aktivnost. Izabrati srednju školu. Ili nešto treće?
Imate li osjećaj da kroz život stalno mijenjate uloge? Na poslu ste odgovorna, ozbiljna i vrijedna osoba. S prijateljima ste uvijek veseli i nasmijani. S najboljom prijateljicom ste žrtva koja se stalno žali na težak život. Kad dođete doma pretvarate se u čangrizavu i ljutitu osobu koja stalno prigovara? Imate osjećaj da stalno mijenjate osobnost prema tome što drugi očekuju od vas. Na pitanje, tko sam, odgovarate: majka, supruga, kći, sestra, prijateljica, susjeda, studentica, djelatnica na poslu? U svakoj ulozi se osjećate mrvicu drugačije. Neke su vam draže od drugih. Kad navečer legnete u krevet i kad se zastor na kraju predstave padne, kad ostanete sami sa sobom – ne znate tko ste od svih tih osobnosti vi.
„Jednostavno moram pomagati. Nudim savjete i pomoć šakom i kapom – kolegicama, poznanicama, susjedima, prijateljima, majci, sestri, baki. Volontiram u azilu za napuštene životinje dva puta tjedno. Volontiram i u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Brinem i za jednu bakicu, odem joj u trgovinu i nekad je odvedem k liječniku. Nije mi teško. Jednostavno ne mogu proći pored nesretnog stvorenja, a da ga ne nahranim i ne zbrinem na neki način. Bila to napuštena mačka ili prosjak. Nemam svoju obitelj i imam dovoljno slobodnog vremena s kojim ne znam što bih. Često ostajem u uredu do kasno. Odradim poslove koje mi kolegice ostave. One imaju obitelj i nemaju vremena, a posla je puno. Jako brinem o majci jer je slabog zdravlja. U pauzi odem prošetati njezinog psa da ne mora ona“, priča vesela, plavokosa žena u tridesetim godinama. Smije se i žustro gestikulira. Čini se da njezin život teče kao po špagi.
Sram je jedna od najkontradiktornijih osjećaja usporedi li se učestalost pojavljivanja u emocionalnome životu i onome koliko mu se pridaje pažnja. U psihoterapiji se često radi sa ljutnjom, strahom, tugom, krivnjom ali rijetko, ako ikad, sa sramom. Ova je emocija rijetka jer se ljudi srame svojega srama. Rezultat je da sram ostaje skriven od očiju drugih, ali i od naših vlastitih očiju.
Riječ “sram” ima indo-europske korijene (skam, skem) i znači “sakriti se”. Drugim riječima: “Ne mogu te vidjeti pa ni ti ne možeš vidjeti mene”.
Sram je prirođeni afekt koji ima važnost za razvoj identiteta, svjesnosti i osjećaja samopoštovanja. Odnosi se na vjerovanje tko smo. Za razliku od srama, krivnja se odnosi na ono što smo učinili, a nismo trebali ili nismo učinili, a trebali smo.
„Najvažnija stvar koju možemo dati svojoj djeci su korijeni i krila.“
Odgovori na pitanja „odakle dolazim?“ i „tko sam?“ uveliko utječu na odluke i izbore koji odgovaraju na pitanje „kuda idem?“ To pitanje odnosi se na viziju nas kakvi želimo biti u budućnosti. Kojim poslom se želimo baviti? Kakvog partnera/partnericu biramo? Želimo li imati obitelj ili ne? Kako ćemo provoditi slobodno vrijeme? Koliko ćemo zarađivati novaca i na što ćemo ga trošiti? Želimo li ulagati u sebe ili vanjske, materijalne stvari?
Oko druge godine života dijete počinje stjecati pojam o sebi. To je onaj trenutak kada sebe počinje oslovljavati s „ja“. Prestaje se obraćati sebi u trećem licu jednine i zvati se imenom. Prepoznaje sebe u ogledalu i svjesno je da je odvojeno od drugih bliskih osoba, posebno majke.