fbpx

#71 Kako si dozvoliti greške i preživjeti?

Jeste li od onih koji sebi ne dozvoljavaju pogrešku? Kad se dogodi osjećate se krivo? Sramite se i kažnjavate sebe? Vjerujete kako  drugi sad misle da ste gubitnik? Zbog toga pati vaše samopouzdanje i samopoštovanje? Ne možete si oprostiti?

Ako si postavljate visoke i nerealne ciljeve, imate izraženi strah od neuspjeha, visoku samokritičnost, uvjerenje da su greške neprihvatljive te nisko samopoštovanje možda patite od perfekcionizma. U tom slučaju, pravo pitanje za vas je: Što je ono što vam kao djeci nije bilo dozvoljeno? Zaprljati haljinu. Ljutiti se. Plakati. Ne pojesti večeru do kraja. Dobiti trojku ili četvorku u školi. Odbiti natjecanje iz matematike. Izabrati slobodnu aktivnost. Izabrati srednju školu. Ili nešto treće?

Mnogo je toga što su nam branili kao djeci. Roditelji su nam sigurno često govorili „ne“ kada je trebalo i kada nije trebalo. Štoviše, oni su bolje od nas znali što trebamo. Sve je počelo kad je pedijatar u bolnici rekao mami da treba hraniti bebu svaka tri sata. Kao da je beba stroj, a ne živo biće koje se rađa s urođenim instinktom za glad. I tako mnoge majke odmah na početku izgube istinski kontakt s bebom. Jer, više vjeruju liječniku nego svojoj bebi. Ne čudi stoga, što je odnos s hranom, jedan od najkompliciranijih odnosa koji odrasli imaju.

Drugi korak su jaslice i vrtić. Socijalizacija počinje jako rano. Jede se kada je vrijeme za obrok. Spava se kada je vrijeme za spavanje. Igra se kada je vrijeme za igru. Djeca kao mala gube kontakt sa sobom. Potom to škola pošteno zapečati. Ocjene su civilizacijska izmišljotina koja je mnoge mlade koštala njihove duše. Ako tu dodamo još i pritisak koji stvaraju roditelji i vršnjaci, djetetovo samopouzdanje nema šanse. Osim u iznimnim slučajevima.

Škola stvara perfekcioniste

U osnovnoj i srednjom školi, kao i na fakultetu nikad nećete čuti da su greške u redu. Da je normalno griješiti u procesu učenja. Da najbolje učimo griješeći. Školovanje je usmjereno na postignuća i natjecanja. Učitelji vole pametne, inteligentne, sposobne, znatiželjne i samostalne učenike. Ne spada li dijete u tu skupinu, skloni su proglasiti ga sporim, nezainteresiranim, lijenim, neinteligentnim i drugačijim. Pretvorit će se u frustrirano, nesretno i nevoljeno mlado biće svjesno svojega neuspjeha. Nikad si neće oprostiti što nije pametno kao ostala djeca.

Perfekcionizmu su sklona inteligentna djeca. Ona od koje učitelji i nastavnici očekuju maksimalno. Šalju ih na natjecanja i slave njihove uspjehe. Uspoređuju drugu djecu s njima. Roditelji nagrađuju odlične ocjene i ljute se na sve manje od ocjene vrlo dobar. Ova priča nastavlja se u srednjoj školi i na fakultetu. Zabetonira se u profesionalnom životu.

Ako ste perfekcionist, može vam pomoći neki od sljedećih savjeta:

Nitko nije savršen. Nitko nije crn ni bijel. Svi smo sivi. Sazdani smo od dobrih i loših strana. Važno je osvijestiti jedne i druge te se prihvatiti takvima kaki jesmo, jedinstveni na svijetu.

Greške su dozvoljene. Griješiti je normalno, posebno u procesu učenja novih vještina. Na greškama se najbolje uči. Onaj tko nas osuđuje zbog grešaka, ima problem sam sa sobom. Možda projicira svoje strahove i neuspjehe na nas. To svakako nije vaša priča.

Smanjite očekivanja od sebe. Možda su vaši učitelji, profesori i roditelji imali velika očekivanja od vas dok ste odrastali. Međutim, sada ste odrasli i za svoje postupke odgovarate samo sebi. Nije moguće biti savršena majka, kuharica, domaćica, supruga i voditeljica tima. O takvim ženama možda čitate u ženskim časopisima, ali to je iluzija.

Dozvolite greške drugima. Sve dok ste jako kritični prema drugima, to je znak da ste jako kritični prema sebi. To znači da ne prihvaćate svoje nesavršenosti. Postavljate nerazumne ciljeve. Imate rigidne standarde. Nikad niste zadovoljni. Odlažete ili odgađate zadatke. Sve to dovodi do povećanog stresa i pregorijevanja.

Ništa nije kako smo zamislili. Planovi su savršeni scenariji u našoj glavi. Ali život ima svoj plan. Dozvolite mu da se dogodi. Život se baš kao ni ostale stvari i ljudi ne može kontrolirati. „Sve ili ništa“ u životu ne funkcionira. Život nam uvijek ponudi svoje karte. Pokušajte odigrati najbolje s njima i biti zadovoljni.

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.

#70 U potrazi za sobom

Imate li osjećaj da kroz život stalno mijenjate uloge? Na poslu ste odgovorna, ozbiljna i vrijedna osoba. S prijateljima ste uvijek veseli i nasmijani. S najboljom prijateljicom ste žrtva koja se stalno žali na težak život. Kad dođete doma pretvarate se u čangrizavu i ljutitu osobu koja stalno prigovara? Imate osjećaj da stalno mijenjate osobnost prema tome što drugi očekuju od vas. Na pitanje, tko sam, odgovarate: majka, supruga, kći, sestra, prijateljica, susjeda, studentica, djelatnica na poslu? U svakoj ulozi se osjećate mrvicu drugačije. Neke su vam draže od drugih. Kad navečer legnete u krevet i kad se zastor na kraju predstave padne, kad ostanete sami sa sobom – ne znate tko ste od svih tih osobnosti vi.

Mi smo naučili igrati različite uloge još u djetinjstvu. Brzo smo shvatili što za naše roditelje ili staratelje radi. Kad smo nasmijana, bezbrižna djevojčica. Odlikašica u školi. Vrsna plesačica ili sportašica. U svakom smislu samostalna. Djevojčica koja se ne ljuti. Starija sestra koja se dobro brine o mlađem bratu. Hrabri dječak koji ne pokazuje emocije, posebno suze. Ratoborni junak ulice koji zna obraniti sebe i mlađeg brata. Dobar matematičar, informatičar, znanstvenik i inovator. Perspektivni nogometaš. U svakom slučaju tiho, mirno i poslušno dijete koje ne zahtjeva brigu, pomoć u učenju ili stalne odlaske na informacije u školu zbog nasilja. Mi brzo razvijemo svoje antene za ono što naši roditelji očekuju od nas i što njih čini sretnima.

„Ja kažem i ti postaneš“

Tako nekako to funkcionira s roditeljima. Čujemo ih kako hvale susjedu jer lijepo svira klavir i ti za deset dana poželimo učiti svirati klavir. Trudimo se, učimo iako to možda ne volimo. Ali dijete će napraviti sve za malo pažnje, odobravanja, podrške, lijepu riječ i roditeljsku ljubav. I dan po dan, kroz godine, ukalupljujmo se i postajemo ono što drugi očekuju od njega, a zaboravljamo svoju pravu prirodu. Naučili smo da nećemo biti voljeni zbog toga tko jesmo, nego zbog toga tko postajemo.

I onda odrastemo u odrasle ljude koji isto tako jedva čekaju da mogu zalijepiti neku naljepnicu. Ja sam odvjetnica, liječnica, policajka, odgojiteljica, vozačica relija itd. I većinu dana provodimo u tim ulogama. Kada ostanemo sami sa sobom osjećamo tjeskobu i strah. Pa se tjeramo da radimo više i bolje. Postižemo veće rezultate. Takmičimo se s drugima. Uspoređujemo se s drugima. Opravdavamo se kad nismo savršeni. Osjećamo krivnju kad ne stignemo biti svima sve. I tako smo svaki dan sve dalje od samih sebe.

Kriza donosi buđenje iz sna

Neke će iz uloge „lažnog selfa“ probuditi simptomi kao što su tjeskoba, panika, agorafobija, depresija. Druge će osvijestiti životna kriza kao što su bolest, gubitak posla, gubitak bliske osobe, potres i pandemija. Čini se da nikad više ljudi nije tragalo za sobom od perioda pandemije.

Jer, uloge koje igramo donose nam korist u vidu novca ili tuđe naklonosti, ali nikad nam ne mogu donijeti ispunjenje, radost i ljubav. Osjećamo da je jedan dio nas prazan i da nešto nedostaje. Činimo sve da bismo zatomili taj osjećaj, ali on kad-tad izbije na površinu.

Razne su uloge koje igramo tijekom života. Žene često igraju ulogu žrtve, zavodnice, nesposobne osobe, plačljivice, one koja treba da se netko pobrine za nju. Muškarci češće upadaju u ulogu agresora, hladnog tipa bez emocija, dominantne osobe, ljutih šefova itd. Žene zaboravljaju pokazati muški, liderski dio svoje ličnosti. Muškarci skrivaju svoju ranjivost, nježnost i emocije. I na taj način svi smo polovična, oštećena bića.

Rodimo se kao autentična bića, potom nas roditelji i društvo modeliraju. Nekako dođemo do adolescencije kada je pritisak vršnjaka snažan i umjesto da pronađemo svoj identitet, zapečatimo ona lažni. Ostatak života provedemo tražeći autentične dijelove sebe. Putujemo izvana i iznutra jer glad za sobom je neutaživa. Tražimo se u dalekim kulturama, egzotičnim mjestima, nepoznatim religijama, drugim ljudima. I to je u redu. Putovanje do sebe je sve što nismo mi. Tek kad prođemo kroz sve te slojeve, moći ćemo doći do sebe i odahnuti. Zagrliti se iznutra. Naći svoj mir.

Prvi korak je najteži i najveći. Započeti putovanje je trećina posla. Mnogi moji klijenti pitaju me kad putovanje završava?  Nikada. Putovanje traje do kraja života. U tome je ljepota!

 

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.

#66 Što kada djeca zamjene uloge s roditeljima?

„Jednostavno moram pomagati. Nudim savjete i pomoć šakom i kapom – kolegicama, poznanicama, susjedima, prijateljima, majci, sestri, baki. Volontiram u azilu za napuštene životinje dva puta tjedno. Volontiram i u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Brinem i za jednu bakicu, odem joj u trgovinu i nekad je odvedem k liječniku. Nije mi teško. Jednostavno ne mogu proći pored nesretnog stvorenja, a da ga ne nahranim i ne zbrinem na neki način. Bila to napuštena mačka ili prosjak. Nemam svoju obitelj i imam dovoljno slobodnog vremena s kojim ne znam što bih. Često ostajem u uredu do kasno. Odradim poslove koje mi kolegice ostave. One imaju obitelj i nemaju vremena, a posla je puno. Jako brinem o majci jer je slabog zdravlja. U pauzi odem prošetati njezinog psa da ne mora ona“, priča vesela, plavokosa žena u tridesetim godinama. Smije se i žustro gestikulira. Čini se da njezin život teče kao po špagi.

Pročitaj više

#37 Pogubni utjecaj srama

Sram je jedna od najkontradiktornijih osjećaja usporedi li se učestalost pojavljivanja u emocionalnome životu i onome koliko mu se pridaje pažnja. U psihoterapiji se često radi sa ljutnjom, strahom, tugom, krivnjom ali rijetko, ako ikad, sa sramom. Ova je emocija rijetka jer se ljudi srame svojega srama. Rezultat je da sram ostaje skriven od očiju drugih, ali i od naših vlastitih očiju.

Riječ “sram” ima indo-europske korijene (skam, skem) i znači “sakriti se”. Drugim riječima: “Ne mogu te vidjeti pa ni ti ne možeš vidjeti mene”.

Sram je prirođeni afekt koji ima važnost za razvoj identiteta, svjesnosti i osjećaja samopoštovanja. Odnosi se na vjerovanje tko smo. Za razliku od srama, krivnja se odnosi na ono što smo učinili, a nismo trebali ili nismo učinili, a trebali smo.

Pročitaj više

#27 Kuda idem?

„Najvažnija stvar koju možemo dati svojoj djeci su korijeni i krila.“

Odgovori na pitanja „odakle dolazim?“ i „tko sam?“ uveliko utječu na odluke i izbore koji odgovaraju na pitanje „kuda idem?“ To pitanje odnosi se na viziju nas kakvi želimo biti u budućnosti. Kojim poslom se želimo baviti? Kakvog partnera/partnericu biramo? Želimo li imati obitelj ili ne? Kako ćemo provoditi slobodno vrijeme? Koliko ćemo zarađivati novaca i na što ćemo ga trošiti? Želimo li ulagati u sebe ili vanjske, materijalne stvari?

Pročitaj više

#24 Lažna Ličnost

Oko druge godine života dijete počinje stjecati pojam o sebi. To je onaj trenutak kada sebe počinje oslovljavati s „ja“. Prestaje se obraćati sebi u trećem licu jednine i zvati se imenom. Prepoznaje sebe u ogledalu i svjesno je da je odvojeno od drugih bliskih osoba, posebno majke.

Pročitaj više