#89 Što kad okolina ne podržava psihoterapiju?

„Tebi to ne treba. Nisi luda. To je za mentalno bolesne. Trošiš novac da ti netko ispire mozak. S tobom je sve u redu. Samo se moraš posložiti u glavi. Nitko ti ne može pomoći, osim tebe same. Zašto bi ti išla na psihoterapiju? Sve imaš u životu.“ Ovo su samo neki od komentara i pitanja koje okolina postavlja mojim klijentima kada im oni nakon tri, četiri seanse priznaju da idu na psihoterapiju.

Zašto im odmah nisu rekli da su odlučili krenuti na psihoterapiju? Baš zato što dobro poznaju svoje najbliže i očekivali su ovakve komentare. Jednostavno su osjećali da neće biti podržani.

Neki dolaze na psihoterapiju godinama, a da to nitko od njihovih bližnjih ne zna. Žene lažu muževima da idu na masažu, kavu s prijateljicom, teretanu i yogu.

Kako to da je sve prihvatljivije od mentalnog zdravlja? I zašto je mentalno zdravlje još uvijek tako veliki tabu?

Promjena je neminovna

Onog trenutka kada član obitelji kaže da ima problem, idilična slika cijele obitelji se mijenja. Narušava se prividna homeostaza. Jer, pričati o problemima, osobnim ili unutar obitelji, ovdje nije dozvoljeno. Izvanjska slika često je idilična. Stan, vikendica, skupocjeni automobil, apartman na moru, zdrava djeca, zdravi roditelji, dobra plaća, privatni posao. Međutim, kada malo zagrebemo ispod površine, na vidjelo izlazi surova istina o bračnim prevarama, manipulacijama, lažima, nepovjerenju, ljubomori, agresiji i nasilju. Izlazi istina o tome kako je bračni partner nezdravo povezan sa primarnom obitelji što narušava, a ponekad i potpuno rastura partnerski odnos. Razotkriva se istina o ovisnosti alkoholu, kocki, pornografiji, shoppingu, društvenim mrežama i video igricama. Doznajemo kako obitelj ne podržava odraslo dijete da se razdvoji i krene svojim putem.

Jednom sam u bračnoj terapiji imala par duže od šest mjeseci. Nakon što su završili proces i činilo se da su napravili veliki pomak, nazvala me žena i priznala da je muž redovito tuče. Poslala mi je fotografije. Bila sam u šoku. Toliko daleko mogu ići obiteljske tajne.

Dakle, kada jedan član obitelji odluči poraditi na sebi, on se vrlo često i relativno brzo počne mijenjati. Počinje se više zauzimati za sebe, postavljati zdravije emocionalne granice, češće govoriti „ne“, rjeđe udovoljavati tuđim očekivanjima, zahtjevima i molbama. Obitelj to primjećuje i nije sretna. Taj im je član bio puno draži dok je pristajao na sve njihove prohtjeve.

Obitelj ili okolina tada počinje vršiti pritisak koji je ponekad teško izdržati. Počinje novi krug manipulacija, osuđivanja, okrivljavanja, durenja, ljutnje i nasilja. To je trenutak kada osoba uključena u psihoterapijski proces progleda još bolje. I postane još sigurnija da je njezin osjećaj zbog kojeg je prvotno došla na psihoterapiju – istinit. Postane sigurna da je korak koji je učinila ispravan – za nju.

Jednom kad osoba ponovno ostvari kontakt sa sobom i svojom moći, postaje sigurna u sebe, poraste joj samopouzdanje i samopoštovanje. Tada lakše odolijeva pritiscima okoline i okolina se počinje povlačiti.

Što kada se psihoterapija čini nemoguća?

Ljudi koji dolaze na psihoterapiju ponekad dolaze iz malih mjesta i nemaju mogućnost putovati u veliki grad gdje rade psihoterapeuti. Neki od njih nemaju ni privatnost u svojem domu i zato odustaju potražiti pomoć, čime se problem samo produbljuje.

Međutim, kada netko odluči pomoći sebi, ništa ga ne može u tome spriječiti. Imala sam klijente koji su na seansu putovali preko stotinu kilometara, vlakom. A imala sam i one s kojima sam razgovarala preko mobitela dok su hodali šumom ili sjedili u automobilu ispred svoje kuće.

U današnjem suvremenom, ubrzanom životu koji pred nas postavlja previše izazova, razgovor sa stručnjakom postao je nužnost. To što okolina može misliti da ste zbog odlaska na psihoterapiju mentalno poremećeni, njihov je problem. I ne bi trebao imati veze s vama.

Naravno, postoje i primjeri gdje obitelj podržava svojeg člana. Kada je riječ o mladoj osobi, poželjno je da cijela obitelj bude uključena u proces psihoterapije jer se pokazalo da to daje najbolji rezultat.

A postoje i oni slučajevi kada član obitelji smatra da njegova žena, suprug, majka, otac, sestra trebaju psihoterapiju i žele ugovoriti seansu za nju. To je na žalost jalov posao. Ta osoba najvjerojatnije nikada neće doći na psihoterapiju. Ako i dođe, doći će sa stavom da dokaže sebi i drugima kako psihoterapija ne radi za njih. I uvijek će naći potvrdu i odustati.

Dakle, tko vjeruje da mu psihoterapija može pomoći, naći će način da ide na psihoterapiju. Tko smatra da mu pomoć nije potrebna, naći će stotinu razloga zašto ne može, ne treba ili mu psihoterapija ne može pomoći. Zapravo nitko mu ne može pomoći, jer smatra osoba, problem ni ne postoji.