#79 Plesna psihoterapija ili povratak duše (2)
„Kada ste prestali plesati? Kada ste prestali pjevati? Kada ste prestali biti očarani pričama? Kada ste prestali nalaziti utjehu u tišini?“ upitali bi vas u šamanskim društvima kada biste se požalili da ste depresivni, obeshrabreni ili prazni. „Tada kada ste prestali plesati, pjevati, biti očarani pričama ili nalaziti utjehu u tišini, tada ste počeli doživljavati gubitak duše.“
Doista, kada ste posljednji put plesali kao da vas nitko ne gleda ili pjevali na glas? Možda u djetinjstvu? Promatrate li neko vrijeme djecu u igri, vidjet ćete kako emocije izražavaju cijelim tijelom. Iz ljutnje brzo prelaze u smijeh, iz smijeha u strah, iz straha opet u radost. Na žalost, socijalizacijom djeca gube dijelove svoje autentičnosti. Počinju skrivati emocije i izražavati samo one koje su društveno prihvatljive. Do odraslosti nauče biti pristojni, ponašati se prihvatljivo, ne smetati, ne biti preglasni ili previše, što god to značilo. Djeca nemaju izbor. Ovisna su o odraslima i modificirati će cijelo svoje postojanje u zamjenu za osjećaj sigurnosti, prihvaćanja, podrške i ljubavi. Pri tom će gubiti komadić po komadić sebe i kreirati tzv. lažni self. Ponovnu priliku da izraze svoje postojanje kroz pokret i ples, mnogi će dočekati s osjećanjem oduševljenja.
Grupa je kolektivno tijelo
Plesna terapija odvija se u zatvorenoj, sigurnoj grupi gdje postoje jasna pravila i granice. Grupa je svijet u malom. Ona tvori kolektivno tijelo i stvara grupnu energiju. U grupi je svatko prisutan na način na koji se pojavljuje i u svijetu; u obitelji, na poslu, u odnosima s drugim ljudima. U grupi svatko ima priliku testirati kako ga drugi vide i doživljavaju. Dobiti refleksiju i dati refleksiju. To je ono što u stvarnom svijetu nemamo priliku. Jer smo previše pristojni. Umjesto da budemo autentični, živi, svoji. Da govorimo istinu na glas. Čak i kada se drugim ne sviđa.
Psihoterapeut ili voditelj prati energiju grupe i podržava procese igre, povezivanja, otkrivanja i identifikacije. Jer, svi smo ispod kože isti. Osjećamo iste emocije i mislimo slične misli. A opet, i jedinstveni smo tj. različiti. Članovi grupe jedni druge nadahnjuju, inspiriraju i ohrabruju. Grupa mijenja ustaljenje obrasce odnosa u obitelji i u društvu. Iz nje izlazimo slobodniji, hrabriji i svoji.
Sloboda
Plesna psihoterapija podržava slobodu u sigurnom prostoru, ali i daje granice. Nema forme, koraka ni koreografije koju moramo zapamtiti. Ovdje ništa ne možemo učiniti pogrešno. Imperativ je slušati potrebe svojega tijela. Rad se odvija kroz igru i zabavu. Cilj je prevariti um i dozvoliti duši da se zabavlja, istražuje i raste. Duša je u svojoj biti kreativna i ako je podržimo te joj damo materijal ona će naći način da se izrazi i stvara. Osoba dobiva priliku da se pronađe, podrži, ogoli i prihvati. Slojevi lažnog selfa ljušte se poput luka. Zato je ovaj rad toliko privlačan.
Tijelo preskače obrambene mehanizme koje um stvara ne bi li nas zaštitio. Naravno da se pojavljuju otpori kao i u svakodnevnom životu. Ali ovdje imamo priliku raditi s njima na jedan nježniji i cjelovitiji način. Imamo priliku dobiti uvide na jedan organski način, iz tijela. Ne iz uma koji često producira, konstruira i konfabulira. S njim nikad ne možemo sa sigurnošću znati što je istina.
Glazba je dodir izdaleka
Uz pokret, dah, tijelo i ples, glazba je važan element plesne psihoterapije. Psihoterapeut, između ostalog i pomoću glazbe drži prostor i na svojevrstan način kontejnira emocije koje se pojave u grupi. Glazba potiče prisutnost i uzemljavanje. Ona utječe na nervni sustav što potvrđuje niz svjetskih istraživanja. Glazba opušta, potiče, inspirira i povezuje. S druge strane, glazba je nešto što dolazi izvana i uvijek je pitanje kako se nosimo s onime što nam je nametnuto. Glazba nam pomaže kreirati nove pokrete, nove neurološke puteve i nove emocionalne obrasce. Jer, pokret i emocija su povezani. Zato je ova fizička praksa toliko moćna.
Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.