#78 Plesna psihoterapija ili povratak duše (1)
„Kada ste prestali plesati? Kada ste prestali pjevati? Kada ste prestali biti očarani pričama? Kada ste prestali nalaziti utjehu u tišini?“ upitali bi vas u šamanskim društvima kada biste se požalili da ste depresivni, obeshrabreni ili prazni. „Tada kada ste prestali plesati, pjevati, biti očarani pričama ili nalaziti utjehu u tišini, tada ste počeli doživljavati gubitak duše.“
Suvremeno društvo nameće tako ubrzani ritam da je pravo čudo da još uvijek imamo bilo kakav kontakt sa svojim tijelom, emocijama i dušom. U stalnoj jurnjavi, neobično ga je lako izgubiti. Plesna terapija nudi više odgovora na naše potrebe i povratak k sebi. Zato je tako popularna.
Prije svega zadovoljena je naša potreba za slobodom. Imamo dozvolu izraziti se, verbalno i kroz pokret, cijelim tijelom. Naše potrebe su uvažene. A svi želimo da nas se vidi i čuje. Želimo biti važni drugim ljudima.
Tijelo ne laže
Polazište plesne psihoterapije je tijelo. Ono ima svoju autentičnu mudrost i nikada ne laže. Ono postoji u sada i ovdje. Za razliku od uma koji se kreće između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Na prvoj razini ponovno stvaramo kontakt s tijelom. Pitamo se kako se osjećamo u tijelu. Kako se osjećaju moja stopala ili trbuh dok sam preplašena, tužna ili ljuta. Kako se žele kretati? Zatim istražujemo taj pokret, promatramo ga kao da ga nikad prije nismo vidjeli, osjetili. Nadahnjujemo se tuđim pokretima i na taj način stvaramo nove fizičke i emocionalne obrasce. Jer, tijelo i emocije su povezani. Svaka emocija se ogleda u fiziologiji. Ne možete biti sretni i pokunjenog tijela. To jednostavno ne ide jedno s drugim. Sa svakom emocijom udružen je pokret. On ponekad može biti tako mali da je nevidljiv. Tijelo se uvijek kreće. Srce kuca, dah prolazi kroz nas, krv struji u žilama. Disanje i ritam srca mijenjaju se zajedno s našim osjećajima. Preplavljuju nas različite tjelesne senzacije. One su jezik tijela. Uvijek su tu i stalno nam pričaju. Ali mi često nismo prisutni, ne čujemo, a i kad čujemo ne razumijemo. Zato je tijelo lako ignorirati.
Disocijacija štiti od boli
Lako se disocirati. Otići negdje drugdje; u maštu, fantaziju, sanjarenje. Izgubiti kontakt sa sobom ili realitetom. Teško je biti stalno prisutan jer ponekad nam se događaju neugodni osjećaji razočaranja, gubitka i bol. Intenzitet je prevelik i mi se odvajamo od njih. Nema ništa loše s tim. Pokret i ples povećavaju kapacitet tolerancije i prihvaćanja negativnih emocija, suočavanja s njima i kreativne transformacije. Postajemo prisutniji za sebe, druge i život.
Ako zaledite strah u sebi kad-tad će se pojaviti u obliku tahikardije, nesanice, noćnih mora ili živopisnih, zastrašujućih snova na fizičkoj razini. Na emocionalnoj razini pojavit će se u obliku generalizirane anksioznosti, paničnih napada, fobije, agorafobije ili problema s pamćenjem. Ako si date priliku kretati se kroz i unatoč strahu, u jednom trenutku on će nestati tj. preobrazit će se u nešto drugo kao što su npr. tuga, olakšanje ili povjerenje da je sve u redu čak i kada nije u redu. Na taj način ste ga proradili i otpustili njegovu energiju.
U plesnoj terapiji nema koreografije i nema koraka koje trebate savladati. To je možda najteži dio priče. Strah od slobode je velik. Mi želimo predvidljiv život; upute, korake, vodstvo. Ovdje pak dobivamo uputu da pratimo potrebe svojega tijela. Možda nismo u kontaktu s njim i onda nas to može uplašiti. U redu je kretati se na način koji odgovara vašem tijelu bez obzira na ritam glazbe i upute voditeljice. Katkad je teško preuzeti odgovornost za sebe. Biti različit. Slušati sebe. Reći na glas. Pokazati ljutnju. Pjevati glasno. Plakati pred drugima. Pokazati ranjivost. Očekivati osudu, a dobiti suosjećanje i razumijevanje.
Sve je to dio procesa.
NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.