#76 Kako prepoznati pasivnu agresiju?
Da li i vas ponekad prijatelji, kolege na poslu ili partner zbunjuju svojom komunikacijom? Čujete da govore kako se slažu i kako je sve u redu, ali duboko u sebi osjećate da tu nešto ne štima. Zbog toga se često osjećate zbunjeno, krivo i izmanipulirano. Možda ste primijetili da te osobe često koriste poštapalicu: „Da, u pravu si i potpuno se slažem s tobom, ali…“
Dok je otvorenu ljutnju vrlo lako prepoznati čak ako osoba ne kaže: „Ljut/a sam na tebe zbog ….“, s pasivnom agresijom je upravo suprotno. Osjećamo da nešto u komunikaciji ili odnosu nije u redu, ali nemamo se za što uhvatiti osim za vlastite osjećaje. A njima baš i ne vjerujemo svaki put. Ova vrsta interakcije ne ostavlja dobar osjećaj, a prečesto se s njome i ne znamo nositi. To doista nije neobično i ne trebamo se kriviti zbog toga.
Pasivna agresija emocionalni je obrazac indirektnog iskazivanja negativnih emocija umjesto direktnog, otvorenog i jasnog komuniciranja onoga što osoba osjeća. Karakterizira je to što postoji nepovezanost između onoga što osoba govori i kako se ponaša.
Pasivno agresivna osoba često iskazuje ogorčenost i protivljenje zahtjevima drugih, posebno kad je o autoritetima riječ. Međutim, ne čini to na transparentan način. Iako će se verbalno složiti sa zahtjevima pružat će otpor, odugovlačiti i namjerno činiti pogreške. Često će biti cinična, mrzovoljna i tvrdoglava. Stalno će nalaziti izlike da se suoči s određenim osobama te iskaže svoje neslaganje ili ljutnju. U situacijama kada je pasivno agresivna osoba ljuta, često će negirati ljutnju i na taj način zatvoriti komunikaciju odbijajući razgovarati o problemu. Ponekad u izbjegavanju, negiranju i ne suočavanju s problemima ima više agresije nego li u otvorenom iskazivanju ljutnje.
Pasivno agresivno ponašanje najčešće je dio nekih poremećaja osobnosti i drugih psihičkih poremećaja, ali može postojati i odvojeno.
Korijeni pasivno agresivnog ponašanja
Ovo ponašanje ima negativne posljedice na odnose u obitelji, ali i na posao. Ipak, pasivno agresivno ponašanje često je prisutno u svim sferama života.
Pasivna agresija se često događa kada u djetinjstvu nije bilo dozvoljeno otvoreno iskazivanje emocija, posebno neslaganja i ljutnje. Kada dijete nije smjelo roditeljima reći „ne.“ Ako osoba ima osjećaj da nema dozvolu jasno izraziti svoje emocije naći će neki drugi način kako će ih kanalizirati.
Zapravo, stati pred drugu osobu, zauzeti se za sebe, otvoriti srce i na glas reći svoju istinu vrlo je ranjivo mjesto. Otvara mogućnost da budemo povrijeđeni. Zato često idemo linijom manjeg otpora i izbjegavamo suočiti se s izvorom ljutnje ili konfrontirati se s drugima.
Iako je kod drugih vrlo teško prepoznati pasivno agresivno ponašanje, još je teže prepoznati je kod sebe. Za početak se možemo zapitati: Izbjegavam li često ljude koji me uznemiravaju? Prestajem li razgovarati s ljudima na koje sam ljuta? Odgađam li završiti poslove kao način da kaznim druge? Koristim li često sarkazam umjesto konstruktivnog razgovora? Da li se često durim?
Što možete učiniti da pomognete sebi?
Vježbajte prepoznavanje emocija. Zadatak roditelja do pete godine je dozvoliti djeci puni raspon emocija. Djeca bi trebala imati sigurnost i dozvolu da su sve emocije dobrodošle. Zadatak roditelja u adolescenciji je pomoći djeci prepoznati i imenovati emocije.
Dajte sebi vremena. Ako nemate prethodno opisano iskustvo, moguće da ste u priličnom zaostatku. Možda nekoliko godina, a možda i nekoliko desetljeća. No, ne očajavajte. Mnogi odrasli nisu na „ti“ s onim što osjećaju. Najmudrije je potražiti stručnjaka koji će vam pomoći raspetljati emocionalne čvorove. Jer ono što se čini da je primjerice tuga, može biti i ljutnja, zavist, bespomoćnost i mržnja. Emocionalno istraživanje često je poput ljuštenja luka. Na površini je jedna, vidljiva, dozvoljena emocija, a skrivene su sve one koje baš i nisu dobrodošle.
Prakticirajte izražavanje sebe. Krenite od uobičajenog pitanja „kako si?“. Umjesto da po navici ispalite „dobro sam“, zapitajte se kako se stvarno osjećate. Kako se osjećate u tijelu? Kako se osjećate u srcu? I smognite hrabrosti reći to na glas. Bez obzira što tko mislio. Jednostavno riskirajte. Izražavanje sebe i govorenje svoje istine preobražavajuće je iskustvo. Kad vam to jednom postane navika, bit će vam žao što ste protratili sve te godine!
Napomena: Ovaj tekst izvorno je objavljena na https://blog.vecernji.hr/sandra-karabaic.