#71 Kako si dozvoliti greške i preživjeti?
Jeste li od onih koji sebi ne dozvoljavaju pogrešku? Kad se dogodi osjećate se krivo? Sramite se i kažnjavate sebe? Vjerujete kako drugi sad misle da ste gubitnik? Zbog toga pati vaše samopouzdanje i samopoštovanje? Ne možete si oprostiti?
Ako si postavljate visoke i nerealne ciljeve, imate izraženi strah od neuspjeha, visoku samokritičnost, uvjerenje da su greške neprihvatljive te nisko samopoštovanje možda patite od perfekcionizma. U tom slučaju, pravo pitanje za vas je: Što je ono što vam kao djeci nije bilo dozvoljeno? Zaprljati haljinu. Ljutiti se. Plakati. Ne pojesti večeru do kraja. Dobiti trojku ili četvorku u školi. Odbiti natjecanje iz matematike. Izabrati slobodnu aktivnost. Izabrati srednju školu. Ili nešto treće?
Mnogo je toga što su nam branili kao djeci. Roditelji su nam sigurno često govorili „ne“ kada je trebalo i kada nije trebalo. Štoviše, oni su bolje od nas znali što trebamo. Sve je počelo kad je pedijatar u bolnici rekao mami da treba hraniti bebu svaka tri sata. Kao da je beba stroj, a ne živo biće koje se rađa s urođenim instinktom za glad. I tako mnoge majke odmah na početku izgube istinski kontakt s bebom. Jer, više vjeruju liječniku nego svojoj bebi. Ne čudi stoga, što je odnos s hranom, jedan od najkompliciranijih odnosa koji odrasli imaju.
Drugi korak su jaslice i vrtić. Socijalizacija počinje jako rano. Jede se kada je vrijeme za obrok. Spava se kada je vrijeme za spavanje. Igra se kada je vrijeme za igru. Djeca kao mala gube kontakt sa sobom. Potom to škola pošteno zapečati. Ocjene su civilizacijska izmišljotina koja je mnoge mlade koštala njihove duše. Ako tu dodamo još i pritisak koji stvaraju roditelji i vršnjaci, djetetovo samopouzdanje nema šanse. Osim u iznimnim slučajevima.
Škola stvara perfekcioniste
U osnovnoj i srednjom školi, kao i na fakultetu nikad nećete čuti da su greške u redu. Da je normalno griješiti u procesu učenja. Da najbolje učimo griješeći. Školovanje je usmjereno na postignuća i natjecanja. Učitelji vole pametne, inteligentne, sposobne, znatiželjne i samostalne učenike. Ne spada li dijete u tu skupinu, skloni su proglasiti ga sporim, nezainteresiranim, lijenim, neinteligentnim i drugačijim. Pretvorit će se u frustrirano, nesretno i nevoljeno mlado biće svjesno svojega neuspjeha. Nikad si neće oprostiti što nije pametno kao ostala djeca.
Perfekcionizmu su sklona inteligentna djeca. Ona od koje učitelji i nastavnici očekuju maksimalno. Šalju ih na natjecanja i slave njihove uspjehe. Uspoređuju drugu djecu s njima. Roditelji nagrađuju odlične ocjene i ljute se na sve manje od ocjene vrlo dobar. Ova priča nastavlja se u srednjoj školi i na fakultetu. Zabetonira se u profesionalnom životu.
Ako ste perfekcionist, može vam pomoći neki od sljedećih savjeta:
Nitko nije savršen. Nitko nije crn ni bijel. Svi smo sivi. Sazdani smo od dobrih i loših strana. Važno je osvijestiti jedne i druge te se prihvatiti takvima kaki jesmo, jedinstveni na svijetu.
Greške su dozvoljene. Griješiti je normalno, posebno u procesu učenja novih vještina. Na greškama se najbolje uči. Onaj tko nas osuđuje zbog grešaka, ima problem sam sa sobom. Možda projicira svoje strahove i neuspjehe na nas. To svakako nije vaša priča.
Smanjite očekivanja od sebe. Možda su vaši učitelji, profesori i roditelji imali velika očekivanja od vas dok ste odrastali. Međutim, sada ste odrasli i za svoje postupke odgovarate samo sebi. Nije moguće biti savršena majka, kuharica, domaćica, supruga i voditeljica tima. O takvim ženama možda čitate u ženskim časopisima, ali to je iluzija.
Dozvolite greške drugima. Sve dok ste jako kritični prema drugima, to je znak da ste jako kritični prema sebi. To znači da ne prihvaćate svoje nesavršenosti. Postavljate nerazumne ciljeve. Imate rigidne standarde. Nikad niste zadovoljni. Odlažete ili odgađate zadatke. Sve to dovodi do povećanog stresa i pregorijevanja.
Ništa nije kako smo zamislili. Planovi su savršeni scenariji u našoj glavi. Ali život ima svoj plan. Dozvolite mu da se dogodi. Život se baš kao ni ostale stvari i ljudi ne može kontrolirati. „Sve ili ništa“ u životu ne funkcionira. Život nam uvijek ponudi svoje karte. Pokušajte odigrati najbolje s njima i biti zadovoljni.
Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.