#69 Što je proces žalovanja?
Gubitak voljene osobe na prvom je mjestu na popisu životnih kriza. Stoga su tugovanje i žalovanje normalne, zdrave reakcije na gubitak bliske osobe. Svatko žaluje na svoj način. Kako i koliko dugo će netko žalovati ovisi o osobi, kulturi, religiji, okolini. Ipak, tri su osnovne komponente tugovanja: gubitak, tuga i oporavak.
Proces žalovanja najčešće počinje fazom negiranja ili šoka. Na neki način, šok nas štiti od boli. Zbog šoka do kraja ne razumijemo što se dogodilo, a onda ni ne osjećamo ono što će uskoro uslijediti. U fazi šoka moguća je nesanica, gubitak apetita, nemogućnost rasuđivanja, obamrlost, iscrpljenost i plakanje.
Slijedi faza ljutnje u kojoj se osoba pita zbog čega se to moralo dogoditi. Ljutnja se može javiti prema onima koji nastavljaju uživati u životu, medicinskom osoblju, onome tko je umro, nedovršenim planovima, prema bogu ako je umrla mlada osoba u čemu onaj tko ostaje ne vidi smisao.
Nakon toga počinje faza pregovaranja. Osoba je spremna učiniti sve da ne doživi gubitak. Rado će nešto obećati, zavjetovati se, preobratiti se i učiniti sve samo da se smrt ne dogodi.
U fazi depresije osoba se povlači, osamljuje, obuzeta je smrću pa i vlastitom. I dalje postoje poremećaji sna i hranjenja. Osoba je pesimistična, besciljna, žali za propuštenim prilikama, ne vidi budućnost ni smisao života. Obuzeta je osobom koju je izgubila do te mjere da je idealizira i obožava. Osjeća se posramljenom i krivom što je ona još uvijek živa ili što na neki način nije napravila nešto da se smrt ne dogodi.
Na posljetku dolazi faza prihvaćanja. Osoba postaje svjesna novih okolnosti i nove uloge u životu. Traži i nalazi svoj mir. Osjeća zahvalnost za vrijeme provedeno s voljenom osobom. Razumije da su sjećanja njezina zauvijek i da joj to nitko ne može oduzeti.
Smrt kao tabu
Naravno, nije isto umre li osoba na pragu života ili ona starije životne dobi koja je proživjela život. Nije isto umre li osoba preko reda npr. dijete prije roditelja. Kao što veliku razliku čini umre li osoba iznenada ili nakon duge i teške bolesti.
U ovom posljednjem slučaju, kada ne bi bila toliko tabuizirana, smrt bi se mogla dio života. I prijelaz bi mogao biti značajno lakši i za one koji odlaze i za one koji ostaju. Ono što često vidimo je negiranje da smrt dolazi. O smrti se ne razgovara. Oboljeli se trudi biti optimističan i pun nade. Obitelj se pravi da je poboljšanje nadohvat ruke. Svakoga dana se donose novi čudotvorni pripravci.
Kada bismo o smrti razgovarali otvoreno i iskreno kao o realitetu, zapravo bi svima bilo lakše. Imali bi vrijeme da se oprostimo s oboljelim, da u sjećanjima proživimo još jednom sve sretne trenutke, da se dogovorimo o budućnosti i saslušamo bolesnikove želje kada je ispraćaj u pitanju.
Religija je ovdje izvor utjehe i sretni su oni koji vjeruju u boga, u zagrobni život, u to da će se jednog dana ponovno sresti na drugome svijetu.
Nakon gubitka žalovanje najčešće traje oko godinu dana, iako može i duže. Međutim, ako se produži do dvije godine, tada govorimo o nezavršenom žalovanju. To znači da je osoba zaglavila u nekoj od opisanih faza i potrebna joj je stručna pomoć.
Napomena: Ovaj tekst je izvorno izašao na Večernjakovoj Blogosferi.