#68 Zašto je neke pandemija koštala duševnog zdavlja?

Povezujete li i vi svoje simptome s početkom pandemije? Nikad prije niste patili od anksioznosti, strahova, paničnih napada, depresije, nervoze, bezvoljnosti, ovisnosti? Simptomi su vam se ušuljali gotovo preko noći? Vjerovali ste da se to događa nekom drugom. Ne vidite s čim bi simptome povezali osim bolesti Covid-19?  Niste sigurno što vam se događa, ali nije ugodno. Ne pričate o tome ni s kim. Pitate se zašto se to događa? Zašto sada? Zašto vama?

Otkad je prije dvadeset mjeseci počela pandemija, određeni broj osoba počeo je patiti od raznih fizičkih i psihičkih simptoma. Fizički simptomi su lupanje srca, aritmija, trnjenje dijelova tijela, nesanica, smanjeni ili pojačani apetit, glavobolja, smanjena koncentracija, problemi u komunikaciji. Emocionalni problemi su tjeskoba, panika, strah od otvorenih prostora ili mnogo ljudi, bezvoljnost, tuga, ljutnja, nervoza, sram, krivnja. Popis simptoma vrlo je dugačak.

Nekim starim pacijentima simptomi su se pojačali, međutim još više zabrinjava što su ih dobili i oni koji su čitav život živjeli prosječnim životom. I onda odjednom – simptomi! Prvo što mi klijenti kažu, to zbog pandemije. Životi su nam se promijenili na sve moguće načine. Neki od nas jednostavno nemaju kapacitet preživjeti te promjene bez posljedica. Da, na prvu se čini, to je zbog pandemije. Međutim, nakon što radimo neko vrijeme, najčešće otkrijemo drugo. Pandemija je zapravo bila samo okidač.

Rizični i zaštitni čimbenici za razvoj mentalnih oboljenja

Znanstvenici su utvrdili da postoje rizični i zaštitni čimbenici za razvoj mentalnih poremećaja i bolesti koji se tiču pojedinca, obitelji, zajednice i svijeta općenito.

Pojedinac koji ima lošu sliku o sebi, loše samopouzdanje i samopoštovanje, ima kroničnu bolest, poteškoće u komunikaciji, negativne stavove o životu, poteškoće u komunikaciji ili intelektualne poteškoće u većem je riziku za razvoj mentalnih oboljenja. Šanse mu se povećavaju ako u obitelji postoje mentalne ili kronične fizičke bolesti ili ovisnosti, ako članovi obitelji nisu povezani ili se radi o disfunkcionalnoj obitelji. Važno je i u kakvoj zajednici pojedinac odrasta, pa čak i u kakvom svijetu. Važno je kakve su socio-ekonomske prilike, kakva je medicinska skrb i događaju li se prirodne katastrofe, rat i diskriminacija.

S druge strane, pojedinac koji ima pozitivan stav o životu, ima dobre komunikacijske vještine, uspješan je i stvara dobrobit za zajednicu ima manje šanse oboljeti od mentalnih poremećaja. Ako uz to još živi u obitelji u kojoj postoje skladni odnosi, podrška, povezanost, jasna pravila i sklad, šanse se smanjuju. Tome pridonose i bolji ekonomski uvjeti, veći standard života, dobra podrška u društvu te dobra medicinska skrb.

Mentalno zdravlje u doba pandemije

Pandemija je sa sobom donijela mnogo kriznih momenta: financijsku krizu, izolaciju, slabiju dostupnost medicinskih usluga, nesigurnost, online nastavu, gubitak radnih mjesta, nesigurnost, bolest i smrt. Malo tko je ostao imun. Svi smo više ili manje razvili simptome stresa: zbunjenost, strahove, nemir, nervozu, ljutnju, sram i krivnju, bolove, nemogućnost opuštanja, pogoršanje tjelesnih bolesti, povećano korištenje lijekova za smirenje, povećano korištenje alkohola, povećanje ovisnosti, pa i one o društvenim mrežama i vijestima. Nije čudno, jer dogodila se krizna situacija na svjetskoj razini. Međutim, niti je tko krizu nazvao pravim imenom niti ju je tko vodio kao kriznu situaciju. U medijima je od početka prisutno zastrašivanje, senzacionalizam, slike bolesti i smrti. Stožer civilne zaštite ni jednom se nije sjetio posavjetovati se s nekim iz struke; psihologom, psihijatrom, psihoterapeutom.

Uvijek se sjetim citata doktorice Christiane Northrup iz knjige „Žensko tijelo, ženska mudrost“ koji kaže: „Ljudsko tijelo nije napravljeno da bude prijemnik za nesreće u svijetu“. Pa ipak, svi smo više ili

Kako to da svi nismo razvili mentalnu bolest?

Prije sam se već pozabavila okolinskim faktorima, tzv. zaštitnim i rizičnim čimbenicima. Ali ima i još jedna važna stvar. To su prethodna stresna i traumatična iskustva. Moguće da smo imali oca alkoholičara ili oca pomorca kojeg nismo dobro poznavali, da s majom nikad nismo razvili prisan odnos, da smo odrasli u nepotpunoj obitelji, da smo bili žrtva nasilja u školi ili među vršnjacima, da smo doživjeli smrt bliske osobe, da smo se našli na potresom pogođenom području i mnoge druge okolnosti. Ako ove traume nismo emocionalno proradili nego smo ih potisnuli, postoji mogućnost da su one pod pritiskom novih stresova i trauma ponovno oživjela. Kao slon ispod tepiha za kojeg se svi prave da ne postoji.

Unutar svakog problema krije se prilika. Unutar pandemije krije se prilika da emocionalno proradimo stare bolne priče koje smo zakopali u sebi. S kojima smo do sada živjeli bez problema, ali koji su pod pritiskom izašli na površinu u vidu simptoma i traže nas da ih pogledamo. Pandemija je donijela još jednu dobru promjenu. Mentalni poremećaji sve manje postaju tabu. Danas postaje normalno reći kako idete psihologu ili psihoterapeutu, a da vas nitko čudno ne gleda.

 

Napomena: Ovaj je tekst izvorno objavljena na Večernjakovoj Blogosferi.

Sviđa vam se članak? Pretplatite se na newsletter i sve novosti Vam stižu u inbox.