#67 Edukativni tekstovi nisu psihoterapija
Tridesetogodišnja Maja došla je prvi put na psihoterapiju. Sjela je preko puta mene, pogledala me velikim, zelenim očima i počela plakati. Plakala je dvadesetak minuta i potrošila mnogo papirnatih maramica. To je scena koju vrlo često viđam na prvoj seansi. Kad se malo smirila, Maja mi je ispričala o problemu, zapravo traumi koja je prati od šesnaeste godine i o kojoj ni s kim nikad nije razgovarala. Kad sam je upitala kako si pomaže, rekla mi je da pomoć traži na društvenim mrežama, čitajući edukativne tekstove iz psihologije. Na žalost, shvatila je da joj ne pomažu. Zapravo, često osjeća još veću konfuziju. Za mene je njezino iskustvo očekivano, ali ona je bila vrlo razočarana.
Dakle, imate li problem o kojem nikome ne pričate, možda i vi tražite rješenje problema na Internetu. Nemojte. Edukativni tekstovi nisu psihoterapija. Kao što ni većina self help literature ne pomaže, vaš problem nećete riješiti ni motivacijske poruke. Naravno da oni imaju svoju svrhu i svoje mjesto, ali imate li ozbiljan problem, potreban vam je odnos s drugim ljudskim bićem.
Sve naše rane potječu iz odnosa
Zato je ljudski odnos jedino mjesto gdje mogu biti iscijeljene. Problemi s kojima se sada mučimo u životu najčešće potječu iz djetinjstva, a nastali su u odnosu s našim primarnim skrbnicima. Oni su radili najbolje što su znali i dali nam ono što su i sami kao djeca dobili. Naš je zadatak kao odraslih osoba da preuzmemo odgovornost za svoj život i riješimo se emocionalnih tereta koji su višak, kao i neadekvatnih, nefunkcionalnih emocionalnih obrazaca. Vrijeme je da stvar uzmemo u svoje ruke i prestanemo kriviti roditelje, rodbinu, susjede, učitelje ili djecu koja su nas zlostavljala u školi.
Psihoterapijski rad je prije svega izazov. To znači pojaviti se na seansi i donijeti sve što nosite iskreno i bez ostatka. Ponekad ćete voljeti svog terapeuta, a ponekad će vam ići na živce, osjećat ćete ljutnju, zavist ili tugu. I to je u redu. Važno je da mu to kažete. Da budete svoji i autentični. Terapeut će brzo prepoznati pokušavate li ga zadiviti, pokušavate li mu se svidjeti, jeste li postali ovisni o njemu, mislite li da ste pametniji i sposobniji, želite li postavljati svoja pravila i sve ostalo što se javlja i u drugim vašim važnim odnosima. Međutim, ovdje će to postati vidljivo i bit će tema razgovora. Dobit ćete mnoge uvide o sebi o kojima nikada niste ni razmišljali. Nakon nekog vremena dobit ćete potrebu napraviti promjenu. Tako će se osloboditi godinama zarobljena energija i vi ćete početi vraćati svoju moć i osjećati se slobodnije. Ovo iskustvo nikada nećete dobiti čitajući.
Psihoterapija je putovanje
Ponekad je to putovanje uzbudljivo, dinamično, lagodno i pozitivno. Nakon toga može uslijediti period dosade kad vam se čini da se ništa ne događa i pitate se što radite ovdje. Zatim može postati bolno, kao utapanje u oluji. Vaš će psihoterapeut voditi brigu da ne bude previše bolno i da se na kraju svake seanse osjećate barem malo bolje. Isto tako će vas malo gurnuti preko ruba kad primijeti da ste zaglavili u procesu ili da ste u velikom otporu. Najvažnije od svega, slijedit će vaš tempo i ritam i ići onoliko brzo koliko možete. Neće vas gurati prebrzo i tamo kud ne možete jer je to sklizak teren. To je ono što često self help knjige čine. Nude prečice. A prečice imaju svoju cijenu.
Nedavno sam radila s klijenticom koja je bila kod mene prije dvije godine, ali nije nastavila psihoterapijski proces. Nego je dvije godine „radila na sebi“ uz pomoć self help literature. Vratila se nedavno, u puno lošijem stanju od onog kada je prvi put bila kod mene.
Ništa ne može zamijeniti ljudski odnos. To je ono prvo iskustvo koje dobijemo kao bebe i prati nas cijeli život. Za razliku od drugih odnosa, psihoterapijski odnos se odvija u zadanim, gotovo kontroliranim uvjetima, a vaš je psihoterapeut pod supervizijom. Često na kraju uspješnog psihoterapijskog procesa pomislim kako je ono što se činilo najduži put, zapravo najkraći.
Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.