Pandemija koronavirusom stisnula je kolektivno dugme za pauzu. Svijet se možda nije zaustavio ali se definitivno jako usporio. Na svim razinama. Suočavamo se s karantenom, odsustvom društvenih kontakata, strahom od bolesti i gubitkom radih mjesta. Suočeni smo s jednom velikom nepoznanicom. Ne snalazimo se, ne znamo kako će izgledati život nakon korone ni kada će to biti.
Da li su pandemija i karantena u vama izazvale snažne, preplavljujuće osjećaje i promjene u ponašanju i navikama? Možda uopće ne možete jesti, a možda vam se apetiti neobjašnjivo povećao. Možda ne možete spavati ili odjednom spavate previše. Jeste li opsjednuti najgorim mogućim scenarijem? Imate li povećanu potrebu za alkoholom, cigaretama, lijekovima za smirenje? Osjećate li se usamljeno i odbačeno? Imate li osjećaj da brzo planete u frustraciji i ljutnji? Jeste li pretjerano opsjednuti čistoćom i nedostatkom dezinfekcijskih sredstava? Primjećujete li da češće plačete? Provodite li previše vremena na društvenim mrežama ili gledajući tv program kako bi umrtvili svoje osjećaje? Osjećate li se paralizirani tjeskobom, panikom i užasom?
Mnogi od vas mi se javljaju putem e-maila, besplatnog kanala za pitanja, koji sam otvorila od početka pandemije. Pitanja su vrlo slična. Osjećate tjeskobu, strah, paniku, tugu, krivnju, zabrinutost. Svima kažem isto. To su normalne emocije kao reakcija na nenormalnu situaciju – pandemiju, izolaciju, manjak ljudskog kontakta, ograničavanje slobode, financijsku nesigurnost.
Riječ „depresija“ uvukla se u svakodnevni govor. Tko nikada nije bio pomalo bezvoljan, frustiran i depresivan? No, je li depresija baš toliko rasprostranjena?
Prije svega depresiju ne bi smjeli zamijeniti za tugu. Tuga je normalna emocija, reakcija na gubitak ili razočaranje.
Mentalno zdravlje sve manje je tabu tema, ali moje iskustvo govori da su pacijenti i dalje zbunjeni kome se obratiti tj. koja je razlika između psihijatra, psihoterapeuta i psihologa.
Svjedoci smo ekspanzije Interneta, posebno društvenih mreža, foruma i aplikacija za komunikaciju. Ako ste roditelj djeteta školske dobi ili adolescenta i ako vaše dijete ima mobilni telefon, onda sigurno znate o čemu govorim. Djeca su posebno osjetljiva kategorija na Internetu jer nisu dovoljno zrela da shvate sve opasnosti koje s njega vrebaju.
Nasilje na Internetu samo je jedna od kategorija zlostavljanja. Osim ovoga, postoji i fizičko, verbalno, socijalno, psihičko, kulturalno, ekonomsko nasilje itd.
Mnogi me zovu ili mi pišu i traže preporuku oko uvođenja ili promjene medikamentozne terapije. Moram ih razočarati i reći da su kontaktirali psihoterapeuta, a to je definitivno kriva osoba. Ljudi još uvijek ne znaju razliku između psihijatra i psihoterapeuta. To mi govori koliko su mentalne bolesti u našem društvu još uvijek tabu tema prekrivena stigmom.
Koliko puta ste plakali čitajući neku knjigu? Ili se ljutili? Pomislili, eh, ovo kao da piše o meni?
Postoje razna vrata kojima možemo ući u ljudsku psihu. Riječi su moćne. Prodiru direktno do srca. Otvaraju skrivene predjele našeg unutrašnjeg krajobraza.
Ovaj oblik psihoterapije do nedavno nije postojao. S dolaskom digitalizacije, pojačanih migracija stanovništva i novih generacija sve više psihoterapeuta počelo je mijenjati svoja razmišljanja i tražiti načine kako najbolje odgovoriti potrebama svojih klijenata.
Posljednjih godinu dana primjećujem da pomoć psihoterapeuta vrlo često traže osobe koje pate od tjeskobe, straha, paničnih napada ili sličnih problema. Strah ima važnu ulogu u našem životu, upozorava nas na stvarnu, prijeteću opasnost. Međutim, ovdje se strah javlja bez stvarnog povoda ili razloga.