O BIBLIOTERAPIJI
Obožavate li čitati? Pitate se zašto plačete dok čitate iako vam se to rijetko događa u stvarnom životu? Skloni ste analizirati sebe i druge? Ne volite površnost svakidašnjeg života? Život vam se odvija prebrzo? Upali ste u kolotečinu? Imate osjećaj kako gubite kontakt sa sobom? Nemate previše vremena? Živite daleko od velikog grada? Dobro se služite Internetom? Ako je većina vaših odgovora potvrdna možda je ovaj program za vas!
Na konzumerizam se gleda više kao na društveni fenomen nego na psihološki poremećaj koji se manifestira kompulzivnim kupovanjem. U svojoj biti to je ovisnost. Osoba koristi stvari ne zbog funkcionalnosti nego zbog posjedovanja kao i zbog stvaranja nerealne slike o sebi. Na žalost, takvo ponašanje podržavaju mediji, reklamne kampanje, veliki trgovački centri, korporacije, banke i eksponirane javne osobe.
Ovo je jedno od najčešćih pitanja i isto toliko teško za odgovoriti. Svaka osoba je individua sa svojom jedinstvenom prošlošću, mentalnim sklopom, emocionalnim kapacitetima i psihičkim funkcioniranjem. Prvo što treba prepoznati i priznati sebi je da li psihoterapeut govori jezikom kojega razumijete, da li ste kliknuli kao osobe, da li u vama budi nadu i povjerenje. Zatim slijede druge stvari od kojih ću pokušati nabrojiti najvažnije.
Tjednima smo se privikavali na karantenu. Na posao od kuće u pidžami. Duže spavanje. Beskonačni Netflix. Bivanje s obitelji. Manjak društvenih kontakata. Odlazak u trgovinu jednom tjedno. Promatranje proljeća s prozora. Prisilni odmor. Konstantno podrhtavanje tla. Školu na televiziji. Stožer u dva. E-propusnice. Egzistencijalne brige. Manjak financija.
Mislim da nema nikog tko se usred ove pandemije i potresa nije zapitao što je najvažnije u životu? Imati krov nad glavom? Hranu? Biti zdrav? Imati financijsku stabilnost? Isto tako mislim da nema nikoga tko nije ovih dana osjetio tugu. Tuga ne normalna reakcija na gubitak.
Pandemija koronavirusom stisnula je kolektivno dugme za pauzu. Svijet se možda nije zaustavio ali se definitivno jako usporio. Na svim razinama. Suočavamo se s karantenom, odsustvom društvenih kontakata, strahom od bolesti i gubitkom radih mjesta. Suočeni smo s jednom velikom nepoznanicom. Ne snalazimo se, ne znamo kako će izgledati život nakon korone ni kada će to biti.
Da li su pandemija i karantena u vama izazvale snažne, preplavljujuće osjećaje i promjene u ponašanju i navikama? Možda uopće ne možete jesti, a možda vam se apetiti neobjašnjivo povećao. Možda ne možete spavati ili odjednom spavate previše. Jeste li opsjednuti najgorim mogućim scenarijem? Imate li povećanu potrebu za alkoholom, cigaretama, lijekovima za smirenje? Osjećate li se usamljeno i odbačeno? Imate li osjećaj da brzo planete u frustraciji i ljutnji? Jeste li pretjerano opsjednuti čistoćom i nedostatkom dezinfekcijskih sredstava? Primjećujete li da češće plačete? Provodite li previše vremena na društvenim mrežama ili gledajući tv program kako bi umrtvili svoje osjećaje? Osjećate li se paralizirani tjeskobom, panikom i užasom?
Mnogi od vas mi se javljaju putem e-maila, besplatnog kanala za pitanja, koji sam otvorila od početka pandemije. Pitanja su vrlo slična. Osjećate tjeskobu, strah, paniku, tugu, krivnju, zabrinutost. Svima kažem isto. To su normalne emocije kao reakcija na nenormalnu situaciju – pandemiju, izolaciju, manjak ljudskog kontakta, ograničavanje slobode, financijsku nesigurnost.
Riječ „depresija“ uvukla se u svakodnevni govor. Tko nikada nije bio pomalo bezvoljan, frustiran i depresivan? No, je li depresija baš toliko rasprostranjena?
Prije svega depresiju ne bi smjeli zamijeniti za tugu. Tuga je normalna emocija, reakcija na gubitak ili razočaranje.
Mentalno zdravlje sve manje je tabu tema, ali moje iskustvo govori da su pacijenti i dalje zbunjeni kome se obratiti tj. koja je razlika između psihijatra, psihoterapeuta i psihologa.