Nasilje i govor mržnje djece na Internetu

Svjedoci smo ekspanzije Interneta, posebno društvenih mreža, foruma i aplikacija za komunikaciju. Ako ste roditelj djeteta školske dobi ili adolescenta i ako vaše dijete ima mobilni telefon, onda sigurno znate o čemu govorim. Djeca su posebno osjetljiva kategorija na Internetu jer nisu dovoljno zrela da shvate sve opasnosti koje s njega vrebaju.

Nasilje na Internetu samo je jedna od kategorija zlostavljanja. Osim ovoga, postoji i fizičko, verbalno, socijalno, psihičko, kulturalno, ekonomsko nasilje itd.

U okviru vršnjačkog nasilja razlikujemo četiri profila djece: djeca koja su izložena nasilju, djeca koja se nasilno ponašaju, djeca koja doživljavaju nasilje ali ga i sama čine, djeca koja ni na koji način ne sudjeluju u vršnjačkom nasilju ali promatraju sa strane.

Nasilnik je obično starije dijete, jače, agresivno, popularnije, dominantno, spretno, potreban mu je osjećaj moći, potrebna mu je pažnja, psuje, vođa je grupe, teško se suočava s vlastitim osjećajima, vjeruju da je nasilje jedini način rješavanja sukoba, samopouzdano dijete, dosađuje se.

Žrtva je vrlo često osjetljivo dijete, tjeskobno, oprezno, poslušno, ranjivo, tiho, ima nisko samopouzdanje i samopoštovanje, stidljivo, plačljivo, šutljivo, nesretno, ima vrlo malo prijatelja ili nema prijatelje, zatomljuje osjećaje, ne voli ići u školu, postiže rezultate ispod svojih mogućnosti, manjinske je nacionalnosti, invalid ili dijete s teškoćama u razvoju.

Kada se dogodi nasilje često se postavlja pitanje, tko je odgovoran? Svi su odgovorni: nasilnik, žrtva, učenici promatrači, odrasli promatrači, roditelji nasilnika i roditelji žrtve.

Internet je vrlo dobar medij za nasilje, posebno za govor mržnje. To je stoga što nema granica, neosoban je, dozvoljava nevidljivost, nema trenutne odgovornosti, kazna je odgođena, ponekad je teško pronaći počinitelja, poruka se može izbrisati. Internet je lako dostupan i privlačan zbog raznolikih sadržaja koje nudi.

Kada pričamo o govoru mržnje na Internetu govorimo o mobitelu, računalu, laptopu, tabletu, TV-u, e-mailu. Također pričamo o brojnim aplikacijama za igru, komunikaciju, forumima, chat sobama i društvenim mrežama.

Kako zaštiti dijete? Smatram da djeca nisu emocionalno zrela za komunikaciju preko Interneta. U školi o tome uče prekasno. Roditelji bi trebali zabraniti djeci društvene mreže od kojih neke i ne dozvoljavaju pristup djeci npr. do šesnaeste godine. Međutim, desetogodišnjaci ih koriste jer prilikom prijave upisuju krivi datum rođenja. Odrasli bi trebali nadzirati komunikaciju preko Interneta i educirati djecu da govor nije što i napisana riječ. Jednom napisano ostaje zauvijek na Internetu, čak i ako poruku izbrišete. Sve što se objavi na Internetu postaje dostupno velikom broju ljudi koji s tim sadržajem mogu raditi što ih volja.

Djeca ne bi trebala komunicirati s nepoznatim osobama, posebno ako se tijekom razgovora osjećaju nelagodno. Ne bi trebala ostavljati svoje podatke na Internetu ili slati svoje ili tuđe fotografije. Ne bi se trebala nalaziti s „prijateljem“ s Interneta bez prisustva roditelja. Ništa od toga što je ta osoba rekla o sebi ne mora biti istinito. Djeca ne bi trebala svoju lozinku prosljeđivati nekom drugom. Svakako bi trebala poštivati vremenska i druga ograničenja koja im daju roditelji, a roditelji bi trebali postaviti djeci ograničenja na Internetu. Djeca bi trebala obavijestiti roditelje ako naiđu na stranice koje ih uznemiravaju. Ne bi trebala pisati zlonamjerne poruke i SMS-ove, koristiti uvredljive riječi te bi se trebala isključiti iz rasprava u kojima se neka osoba vrijeđa, ocrnjuje, ismijava ili sramoti.

Ako ste odrasla osoba, možda se za vas sve ovo podrazumijeva. Međutim, iako je Internet prisutan od najranijih dana djeteta, djeca nemaju potrebna znanja, vještine i emocionalnu zrelost za sigurno ponašanje na Internetu. Zadatak nas odraslih je da ih podučimo tim vještinama. Sretno!